Nogometaši hrvatske reprezentacije nisu klekli prije početka prijateljske utakmice s Belgijom, čiji su nogometaši to učinili. Iskoristilo se to kao argument kontra klečanja, u kojem predvode desnije i konzervativnije struje, posebno u Engleskoj.
Jer, reprezentativci našeg prvog protivnika na Europskom prvenstvu odlučili su kleknuti prije svake utakmice, neovisno o tome što će misliti navijači, što će misliti suparnici, mediji... I to je njihovo pravo. Tako nešto ne sviđa se dijelu navijača, ali izbornik Gareth Southgate spremno će reći da baš zato treba kleknuti, da se raspravi o razlozima tog čina i razlozima zašto nekome toliko smeta.
- Klečat ćemo prije svake utakmice. Igrači, kao i svaka osoba, imaju pravo upozoriti na nepravdu. A mnogi od njih u mojoj momčadi su je doživjeli, samo zato što su "krive" boje kože ili vjere - izjavio je engleski izbornik.
Također, potez ne ulazi u odredbe Uefe i Fife o zabrani političkih poruka jer su obje organizacije žestoke u borbi protiv diskriminacije i rasizma, na što se klečanjem upozorava. Reći će kritičari da to ništa ne pomaže, ali ovaj tekst, kao i brojni drugi, kao i brojne druge reakcije, ipak su potvrda da pomaže.
Ponajprije, pomaže u otklanjanju fame da se radi o Black Lives Matter (BLM - Životi crnaca su bitni) pokretu iz Sjedinjenih Američkih Država. Najprije, klečanje je pokrenuo Colin Kaepernick još 2016., dok je igrao za San Francisco 49erse. Odabrao je to tijekom intoniranja himne i izazvao lavinu reakcija. To ga je koštalo karijere, morao ju je te 2016. završiti i izjavio je da ne žali zbog toga.
Uistinu, napravio je što osobno smatra bitnim, nije izrazio nepoštovanje prema zastavi ili rodnoj mu domovini, samo je izrazio neslaganje s tretmanom nekih od građana te zemlje. Nitko zbog takvog poteza ne bi trebao osjetiti ugroženost, posebno ako ne čini ništa nažao drugima.
Kasnije se klečanje "proširilo" i preuzelo od strane BLM-a jer u praksi su se nepravde nastavile događati i nezadovoljstvo je kulminiralo ubojstvom Georgea Floyda. Iako je samo sedam posto prosvjeda povodom tog događaja u SAD-u prošlo uz nerede, kritičari su došli na svoje pa se krenuli suočavati s posljedicom, a ne uzrokom. Ali, svaka društvena promjena odvija se na taj način, posebno u Americi gdje je još prije pola stoljeća crncima bilo zabranjeno ulaziti u određene restorane, toalete i slično.
Vratimo se Englezima... Njihovu reprezentaciju, kao i društvo općenito, čine osobe koje nisu bijele puti. A rasizam i diskriminacija svakodnevni su problem. I nogometaši su ga odlučili adresirati na nevin, ali zvučan način. Pritom su naišli na zvižduke svoje publike no ne odustaju. Ta ista publika aplaudira Hrvatima i ostalima koji odbiju kleknuti. Jer, počeli s to doživljavati kao dio svoje "borbe". I griješe kad to dovode u kontekst BLM-a.
Jedina dodirna točka tog klečanja i onog u Americi jest univerzalna - rasizam i diskriminacija. Ukorijenjeni su svugdje, u svakom društvu, ne samo onom u kojem većinu čine bijelci.
Dakle, bitno je napomenuti, ne kleči se zbog Amerikanaca, kleči se zbog rasizma i diskriminacije. Hrvati to ne moraju činiti, kao ni itko drugi, nitko ih ne treba zbog tog kritizirati. Kao što ne bi trebalo biti ni obrnuto - kritizirati one koji kleče. Upravo na to moraju paziti "zagovornici klečanja" jer ako bi zamjerali onima koji to ne vide kao osobnu ili društvenu borbu za boljitak, upali bi u zamku licemjerja. Naime, činili bi isto što i "druga strana". Time se stvara podjela i tako nešto je apsurdno u ovoj situaciji, kad se nevinim potezom bori protiv podjela.
Naime, dovoljno je pogledati u prošlost da bi se prepoznao napredak određenih društvenih pokreta i poteza. U današnje je vrijeme nezamislivo pušiti u autobusima ili restoranima, nezamislivo je zabraniti nekome ulazak u njih jer su krive boje kože ili krivog seksualnog opredijeljenja. Bilo bi nezamislivo da predsjednik odbije primiti olimpijskog pobjednika samo zato jer je druge boje kože, kao Franklin D. Roosevelt Jesseja Owensa. Američkog sprintera primio je nakon Igara u Berlinu 1936. čak i Adolf Hitler... Nekad je to bilo normalno i one koji su upozoravali na svu nenormalnost tih poteza, napadalo se.
Napada se i one koji kleče. To je legitimno iako besmisleno jer klečanjem se ne traži povlaštenost određene skupine ljudi, baš suprotno. Niti se na bilo koji način omalovažava neku drugu skupinu ljudi. Ako se osobno osjetite pogođenima zbog borbe protiv rasizma, možda je to trenutak za preispitati se.
Naravno, to spuštanje na koljeno može se kritizirati s razine njegove eventualne beskorisnosti no i to je zamka. U tom slučaju jednako bi se moglo zamjerati igračima koji slave pogotke i pobjede zahvalom Bogu ili se prekriže pri ulasku na travnjak. Apsurdno, zar ne?
To klečanje već postalo pravo preseravanje, a uostalom zašto bi i jedan Slavenski narod trebao glumatati sa tim glupostima? Pa nas su izrabljivali tokom stoljeća strane sile kad god su stigli. Nikad nismo imali kolonije niti prodavali crnce za pamuk. Američka sranja neka ostanu u Americi. SRANJE od članka.