Priča Ivana Rakitića, ljubavno-nogometna, nalikuje ljubićima koji se u dahu pročitaju na – plaži. (OK, želimo li biti pošteni, autor teksta nije se načitao ljubića u životu, nije štoviše pročitao ni jedan, pa je tu teško biti objektivan, ali Rakitićev ljubić jest – u dahu...) Napisao ga je sam Ivan za portal The Players Tribune... Prepustit ćemo sljedećih desetak redaka – samom Ivanu Rakitiću. Njegov je tekst. U njemu je napisao:
Buenos días, Raquel. Un café
“Imam priču za Hollywood! Romantičnu komediju. Ali potpuno – istinitu. Zapravo, priču u kojoj je Hrvat ušao u bar... Bila je 2011. godina. Ja sam imao 21 godinu. Stigao sam u Španjolsku prilično kasno, možda je već prošlo 22 sata. Igrao sam posljednje četiri godine za njemački Schalke, a za Sevillu sam trebao potpisati ugovor sljedećeg jutra. Sve što je još ostalo bio je – liječnički pregled i potpis ugovora. Moj stariji brat Dejan putovao je sa mnom, bio sam nervozan nakon večere i znao sam da neću moći zaspati. Rekao sam bratu: ‘Idemo popiti piće i nakon toga ćemo u krevet.’ Ta će mi rečenica promijeniti život.
Jer žena koja je radila u hotelskom baru bila je... Nevjerojatna. Vau! To je dio filma u kojem sve prelazi u – slow motion, usporava se. Ona je bila toliko lijepa... Pomislio sam, OK, Sevilla. Sviđa mi se ovdje. Nisam joj mogao ništa reći osim ‘Hola’ jer nisam znao španjolski. Govorio sam njemački, engleski, talijanski, francuski i hrvatski, ali ne i španjolski. Bilo je grozno. ... U jednom trenutku pokazao sam bratu prema baru i rekao: ‘Vidiš li našu konobaricu? Igrat ću ovdje za Sevillu, i oženit ću se tom ženom.’
Brat se smijao, mislio je da je to šala... Drugo jutro potpisao sam ugovor sa Sevillom, i živio sam u tom hotelu sljedeća tri mjeseca. I svako bih jutro otišao ujutro na kavu i Fantu od naranče kako bih mogao gledati tu prekrasnu konobaricu. Sve što sam o njoj znao bilo je da se zove Raquel. Nije govorila engleski, a ja nisam španjolski... Svaki je dan bio isti razgovor.
– Buenos días, Raquel. Un café y un Fanta naranja. (Dobar dan, Raquel. Jednu kavu i Fantu od naranče, nap. a.).
Ne znam kako bih to objasnio. Neki put susretnete neku osobu i imate naprosto drugačiji osjećaj. Svaki put kad bih nju sreo, osjećao bih kao da je u meni tempirana bomba. Pio sam toliko kave da je to već postalo smiješno. Pozvao sam je van 20 ili 30 puta. Nikad nije rekla ne, no uvijek bi imala neki izgovor.
– Moram kući. Moram raditi...
Nakon tri mjeseca moj je španjolski bio bolji, mogli smo razgovarati. Jednog mi je dana napokon objasnila i rekla:
– Ti si nogometaš. Vjerojatno ćeš otići već dogodine u neku drugu zemlju. Oprosti, ali ne...
Motiviralo me to. I kad sam trenirao, i tražio mjesto u momčadi, razmišljao sam o njoj. O tome da trebam biti dobar, da moram ostati u ovom gradu. U to je doba gotovo cijela Sevilla znala za moju priču. Trajalo je sedam mjeseci, a onda je napokon pristala...
– Idemo.
Danas imamo dvije prekrasne kćeri (Althea rođena u srpnju 2013. godine, a Adara je rođena u svibnju 2016. godine). I bila je to najteža stvar koju sam napravio u životu. Teže nego što je bilo osvojiti Ligu prvaka, a trajalo je gotovo isto toliko!”, napisao je Ivan Rakitić.
Prvi stranac nakon Maradone
Hrvatska sedmica, čovjek koji je nakon Luke Modrića naš najveći nogometaš svih vremena, toga će dana, za šankom hotelskog bara, krenuti na vrh. Uz gospođu zbog koje su mu se zatresle noge. Uz Raquel. Štoviše, uskoro će i u Sevilli postati prvi strani kapetan, i to prvi stranac u Sevilli nakon – Maradone. I ljubav je na to utjecala. Zgodnu ljubavnu priču imaju i – njegovi roditelji. Otac Luka i majka Kata upoznali su na – kirvaju. Na proštenju u Sikirevcima! Ipak, obitelj Rakitić završila je u Švicarskoj i prije nego se Rakitić junior rodio. Otac je, trbuhom za kruhom, otišao u švicarski grad Basel, odnosno obližnji grad Möhlin kao – gipser! Bio je majstor za vanjsku i unutarnju žbuku, a početak mu je olakšalo to što je tamo već bio njegov brat Jakob...
Otac je radio, a nakon što je prohodao mlađi sin imena Ivan, zaludio se nogomet. Ništa čudno, i tata je kao mlad igrao nogomet, a igrao je i – djed Mato! Pa i stričevi – Ivan, Đuro, Jozo, Mato. Uostalom, danas tamo imaju i klub koji okuplja naše iseljenike. NK Pajde Möhlin. Danas je tamo glavni sponzor – sin Ivan Rakitić. Predsjednik kluba je – tata Rakitić. A pomoćni trener – Ivanov brat Dejan Rakitić. No, vratimo se na početak. Na ljubav prema lopti. Na tribinama züriškog stadiona Hardturm mali je Ivan Rakitić s bratom Dejanom gledao pobjedu Dinama (tadašnje Croatije) kod Grasshoppera. Završilo je, kako već znamo, 5:0. Tri gola postigao je Igor Cvitanović, a dva dodao Veliki Žuti. Rakitić junior, tada osmogodišnjak, pao je u – trans.
– Bit ću novi Robert Prosinečki... – zaključio je mališan.
Krenulo je brzo. Prvu utakmicu kao veznjak Basela igrao je na gostovanju – protiv Širokog Brijega, a nekoliko dana kasnije zaigrao i u Švicarskoj, odigrao je – protiv Ćire Blaževića. S Baselom (ušao umjesto Mladena Petrića) u susretu protiv Neuchâtel Xamaxa koji je tada vodio trener svih trenera. Ipak, zanimljiv je detalj da se u godinama koje će slijediti za Rakitića zainteresirao upravo plavi. Ne više (srećom) Croatia Zagreb, već sada Dinamo Zagreb. Zdravko Mamić i njegovi skauti prepoznali su talentiranog mladića (ništa vizionarski, jer prepoznali su ga tih dana i Barcelona, Šahtar i Milan) no “raketa” nije sletjela u maksimirsku šumu. Sletjela je, iz Basela u kojem je odradio prve profesionalne korake u – Schalke. A iz Schalkea u – Sevillu, no to smo već prošli kao trenutak kad je stigao u hotel i završio prve večeri na šanku gledajući prvi put buduću suprugu. To je doba za Ivana bio vrlo važan trenutak. Dotad je igrao za mladu reprezentaciju Švicarske, no (i) Slaven Bilić se zainteresirao za talentiranog veznjaka sa švicarskom putovnicom. Ivan je sjeo s ocem i – dečki su razgovarali o tome što da čine. Dolazili su im na razgovore Zorislav Srebrić i ekipa.
– Ti, sine, odluči za koga ćeš igrati – kazao je tata sinu.
– Za Švicarsku! Igrat ću za Švicarsku! – odgovorio je Rakitić.
Nešto kasnije, vratit će se do svog oca i reći:
– Šalio sam se, naravno. Ne brini se, igrat ću za Hrvatsku! To je moja odluka, pa kakva bi druga bila?
Otac je, na te riječi, barem tako ide priča – zaplakao. Od sreće.
Tomislav Židak u to je prijelomno doba oko dolaska mladog nogometaša naveo i zašto je odbio Slavena Bilića. Naime, za prvi susret protiv Estonije, kada ga je zvao Slaven Bilić, on je – odmahnuo rukom. Zbog svadbe! Svog brata Dejana.
Krenut će karijera, on prijeći u Schalke. I tamo će mu se dogoditi jedna od rijetkih – afera. Zbog nekoliko pića. Igrao je kod izuzetno strogog trenera Mirka Slomke, spremali su se za europsku utakmicu protiv Rosenborga, no Ivan Rakitić se, umjesto da sniva taktičke varijante Mirka Slomke, uhvatio – slamke. Otišao je na koncert srpske turbofolk zvijezde – Mile Kitića!
Rakitić na Kitića. U klubu “Intakt” završili su Mladen Krstajić, Zlatan Bajramović i plavokosi veznjak. Popilo se koje piće, Kitić je pjevao s nogometašima, no novinari Bilda su – eto, bili tamo. Ispao je skandal. Izbačeni su iz momčadi. Prijateljstvo je ostalo. Kitić i Rakitić druže se i dalje. Kitića su i na Nou Campu čekale karte za utakmicu. Ostavio mu ih je stari prijatelj, još iz Njemačke.
– Išao sam vidjeti kako igra ta njegova Barcelona – pohvalio se nakon susreta Kitić.
Zgodan je detalj iz tog doba, u kojem je Ivan živio sam u Njemačkoj, kada je opisao:
– Opušta me slaganje namještaja iz Ikee!
Fantazist Schalkea bi poslije treninga došao doma i šarafio imbusom stolić za televizor ili policu za knjige. Bilo je to doba dok još nije pronašao ljubav svog života. Prije nego je došao u Sevillu. A život u Sevilli toliko mu se svidio da se čak i dvoumio hoće li otići u Barcelonu. Zbog klime. Ništa čudno, Andaluzija je idealna za život.
– Sevilla je grad koji je izrazito važan u mojem životu. Tamo sam upoznao suprugu, tamo mi se rodila kći, tamo imamo kuću – kazao je Rakitić. U Sevilli se i oženio.
– Tamo ću se vratiti – najavio je dane kad ode u mirovinu. No to neće biti tako brzo. Može igrati u bilo kojem klubu na svijetu. Mlad je, tek mu je 31 godina. A džepovi puni trofeja. Bio je nogometaš godine, osvojio Ligu prvaka i Europsku ligu, četiri puta bio prvak Španjolske, osvajao Kupove u Španjolskoj, Švicarskoj, tko bi to sve pobrojio...
– Glad ne prestaje. Kad osvojiš sve te trofeje, i dalje hoćeš još. Što ih je više, gladniji si – opisao je veznjak Barcelone.
Koliko dugo moram u školu?
O njegovim nastupima u Kataloniji zna se uglavnom sve. No, ono što je konstanta jest da se svaki prijelazni rok piše kako “Rakitić odlazi”: “Na izlaznim je vratima”, “Barcelona prodaje Rakitića”... I što se svaki put dogodi? Rakitić ostane u Barceloni. Štoviše, odigra najviše utakmica od svih igrača u plavo-crvenim dresovima. I svake godine ostane! A sele ga stalno, od Juventusa, Manchester Uniteda, PSG-a nadalje. A on i dalje igra u istoj toj slavnoj Barceloni. Ne da igra, već ga ne mogu ga maknuti s travnjaka i da hoće. Eto, ne samo da igra više od svih u Barceloni već igra više od ijednog profesionalnog nogometaša na svijetu! Odigrao je lani rekordnu 71 utakmicu. Na SP-u u Rusiji sedam, te četiri pripremne s Hrvatskom, a te sezone za Barcelonu čak 60. Nitko drugi niti jedan igrač nije odigrao više... Tajna je u tome što je – nevjerojatno fizički spreman, tehnički savršen. Podaci čak govore da je odigrao u Barceloni prije dvije sezone čak jednu utakmicu više od Messija (55 Raketa, 54 Messi, Suarez 51).
– O nogometu bih mogao govoriti 10 sati. Ma otkako izađem iz kuće, ja samo govorim o nogometu – kazao je Ivan.
Od malih je nogu bio takav. Postoji anegdota u kojoj je, već kao pučkoškolac, odlučio da će – biti nogometaš.
– Mama, ne želim više ići u školu – rekao je Rakitić majci Kati nakon što je tri (!) dana išao u školu. Već prvi tjedan.
– Koliko to još traje? – pitao ju je.
– Devet godina sine – odgovorila je (školovao se u Švicarskoj).
– OK, mama, devet godina. I ni dana više – rekao joj je.
Čeka ga nastup na Poljudu
Htio je biti – Robert Prosinečki. To je bio cilj. Onaj Prosinečki kojeg je gledao kako, s Knezom Igorom Cvitanovićem, puni mrežu Grasshoppersa. Pa onaj Prosinečki koji je igrao za Sevillu. Eto, gledamo li u povijest, Prosinečki je prvi Hrvat koji je zabio gol u finalu Lige prvaka, s Crvenom zvezdom u Bariju. Rakitić je zabio u finalu Lige prvaka Juventusu. Došao je do toga.
Zgodan je i štos s brojem 4 na dresu. Uzeo ga je zbog – Pepa Guardiole. A ne osmicu Roberta Prosinečkog.
– Kad sam došao u klub, broj četiri je bio slobodan. Nisam razmišljao ni trena! Znao sam da je moj. Pep je bio nevjerojatan igrač, sad trener, volio bih jednog dana igrati u njegovoj momčadi – kazao je.
U vatrenima nosi broj 7. Tu dolazimo do priče o kockicama. Nećemo se vraćati na teške prijetnje švicarskih desničara koje je primao kada se odlučio za hrvatski dres. Neka pisma koja su stizala na kućnu adresu njegova majka i danas čuva, no nije mu ih pokazala. To je povijest... A povijest je htjela da upravo on odvede svojih golovima Hrvatsku do finala Svjetskog prvenstva u Rusiji. Postigao je odlučujuće jedanaesterce u utakmicama protiv Danske i Rusije. Odveo nas je i u četvrtfinale SP-a, a zatim i u finale SP-a. Vratilo mu se, jer upravo je on bio bečki tragičar one noći na Ernst Happelu. Protiv Turske, kao mladi Bilić Boysi, za četvrtfinale su promašili i Luka Modrić i Mladen Petrić – Ivan Rakitić. U posljednja dva okupljanja reprezentacije nije ga bilo. Krenula je priča kako Raketa zapravo želi odustati od kockastog dresa. Da će u kockastu mirovinu. No on to nikad nije rekao. Otišli su mnogi nakon SP-a, na čelu s Mandžukićem, on je ostao. No, sad ga nema.
Što se događa? Ispričao se, nije došao jer je u – Barceloni bila frka oko transfera. Već sutra, u ponedjeljak, izbornik Zlatko Dalić pročitat će novi popis. Na njemu bi se trebalo naći i ime Ivana Rakitića. Igra se u Splitu. Na Poljudu. Protiv Mađarske 10. listopada. Zgodno je da je Ivan izrazito vezan za grad pod Marjanom. Tamo mu živi i kum. Očekivati je da će istrčati. Supruga, obitelj i Hrvatska su mu svetinje. Jedino što je problem jest Luka Modrić. Njegov prijatelj. Jer, da je Luka Modrić uzeo pladanj s pićem ili tanjur s lignjama i pomfritom te ga odnio gostima za stol, odlučio za karijeru konobara za koju se školovao, e tad bi Rakitić bio naš najbolji svih vremena. Ovako, tu je, pokraj njega. Za nas najbolja varijanta. A ni Raketa se ne žali.
>>> Pogledajte što je o gostovanju Hrvatske na Poljudu rekao Davor Šuker
Glavno da je Rakitić zdrav. Isto tako mi je važno što sad znam i tko je ozbiljno, vrlo ozbiljno bolestan.