Da je Nino Erlić bio malo manje popustljiv prema svom sinu Martinu (23), možda bi životna priča ovog talentiranog dečka otišla u nekom drugom smjeru. Da je Erlić stariji inzistirao da, tada devetogodišnji Martin, mora najprije popraviti ocjene, a tek onda krenuti trenirati nogomet, tko zna...
– Molim te, pusti me da igram nogomet, nećeš požaliti – kazao je Martin svom ocu prije 14 godina.
A tih 14 godina bile su mukotrpne. Mali Martin svaki dan je iz Tinja do Raštana preko polja pješačio na trening. Pola sata hoda i nakon treninga, bili su dodatna priprema. Samo dvije godine bile su dovoljne da talent ovog dečka prepoznaju u Dinamu. Nakon Hajduka i Rijeke, vrlo brzo otisnuo se prema Italiji. Preko Parme i Sassuola, svoju punu afirmaciju vrlo brzo doživio je u Speziji. Njegova tržišna vrijednost prošle je godine u samo nekoliko mjeseci narasla 11 puta - 2,5 milijuna eura. Kada je sabirao dojmove nakon ulaska u Serie A, 23-godišnji Martin pričao je o tome da će mu okršaj sa Zlatanom Ibrahimovićem biti ispunjenje sna. Spezia je prije koje kolo svladala Milan 2:0, a “mali” Martin, koji je u međuvremenu izrastao do 193 centimetra, zaustavio je i velikog Ibru.
– Bilo je to zaista kao ispunjenje sna. Nije bilo lako protiv Ibre, jak je u duelu, mrcina, iskusan, zna izboriti prekršaj, veliki igrač, ma igračina! Bilo je neopisivo zadovoljstvo igrati protiv njega, a bio je i mali test da vidim gdje sam i što mogu... - počeo je Erlić.
Jeste li stigli razmijeniti pokoju rečenicu s Ibrahimovićem?
– Nismo previše razgovarali. Koncentrirao sam se na svoju izvedbu. S Mandžukićem sam više razgovarao. On je ušao u 60. minuti. Najbolji dvojac protiv kojeg sam do sada u karijeri igrao.
Čiji je dres uzeo?
– Mandži sam prije utakmice prišao u tunelu i tražio dres, a on me pogledao onim svojim opasnim pogledom i kazao: “Nije problem, može poslije utakmice...” Mandžo je bio ljubazan, dao mi dres i zaželio sreću.
Dijelite li svoje dresove po Raštanima i Dalmaciji?
– Kući najčešće šaljem dresove braći, oni time upravljaju i dalje dijele. No, više me traže ovdje dresove u Speziji.
Imali ste poseban put do afirmacije u Italiji.
– Mlad sam otišao od kuće u Italiju. Vjerovao sam da ću uspjeti, no ne na ovakav način i ovako brzo. Imao sam i padova, ozljedu ramena, operaciju koljena, 360 dana bio sam izvan terena. Kada je došla, znao sam da je to životna prilika koju ne smijem propustiti. Ali, svjestan sam da je još dug put ispred mene. Važno je da ostanem čvrsto na zemlji, da ne poletim.
Koliko vam se teško bilo priviknuti na talijanske standarde?
– U Italiji sam već 7-8 godina. Mladom igraču treba vremena da uđe u pravi ritam treninga, ritam života. Talijani su posebni, ako nisi taktički sazrio i ako nisi spreman zadovoljiti njihove taktičke zahtjeve, nećeš dobiti priliku. Mi u klubu stalno radimo na taktici, svaki trening.
Može li Spezia ostati u ligi?
– Sigurno možemo. Samo da ne dobijemo krila. Iznad nas su klubovi koji su godinama u Seriji A i koji mogu dobiti po nekoliko utakmica zaredom. Moramo to respektirati, jer mi smo objektivno najlošija momčad u ligi.
Razgovarali smo i o njegovu sportskom putu.
– Nogomet sam počeo igrati s devet godina. Nisam se baš mogao predugo koncentrirati na učenje. Otac me nije najprije htio pustiti da treniram nogomet dok ne popravim ocjene. Da, sjećam se i dalje tog polja preko kojeg sam pješačio do svog prvog kluba u Raštanima. Torba na rame i šibaj... Već s 12 godina dobio sam poziv u Dinamo. Uslijedila je i ozljeda jer sam u godinu dana izrastao 13 centimetara. Spletom okolnosti otišao sam u Rijeku. Tamo mi je sestra udana. U dogovoru s roditeljima, živio sam kod nje i igrao u Rijeci. Ondje sam bio godinu i pol dana, a s 15 i pol godina zapazila me Parma. Svi su mi govorili: “Pa što ćeš tamo tako mlad!?”
Jeste li se plašili tog izazova u Italiji?
– Ničeg se ne plašim. Dolazim iz obitelji u kojoj je stalna bila samo teška borba za život i egzistenciju. Pa uvijek se mogu vratiti kući. Jednostavno sam htio probati da poslije ništa sebi ne mogu zamjeriti. Uvijek sam radio više i jače od ostalih.
Posebno ste vezani za obitelj...
– Tata Nino uvijek je naglašavao: “Za Martina mora biti sve što mu je potrebno..." Cijela obitelj mi je bila stalna potpora. I kada ne igram, kada mi je najteže, sjetim se njih i dobijem posebnu snagu. I zato imam obaveze prema njima. Oni su mi posebno važni, otac Nino, mama Vila, braća Luka i Ante, sestre Nina i Ana, stric Ivan. No, htio bih izdvojiti i djeda Ivicu koji mi je puno pomogao kada sam igrao u Rijeci. Uvijek mi je donosio marende, prije treninga i škole, vozio me autom, sve mi je rješavao. Kada sam otišao u Italiju, dolazio je po mene na vlak u Trst. Ne smijem zaboraviti i baku Maricu.
Djed i baka, Ivica i Marica?
– Kada je tata išao u školu, pitali su ga kako mu se zovu roditelji, kada bi rekao Ivica i Marica, najčešće bi ga kaznili i nerijetko bi dobivao jedinice: “Evo tebi jedinica pa me nećeš zaje...” – smije se Martin.
Ima nešto u tom nogometnom genu u zadarskom bazenu...
– Nadam se da ću doći na razinu velikih igrača koji su potekli iz Zadra i okolice. Moram izdvojiti Šimu Vrsaljka kojeg sam upoznao kada sam bio u Sassuolu. Otkako smo se upoznali, bio mi je velika potpora. Često sam kod njega spavao, odlazio na ručkove.. Htio bih mu zahvaliti na svemu što je učinio za mene.
Još niste upoznali Modrića?
– Nažalost, nisam još imao priliku. Bilo bi mi drago da se to dogodi. Da možda skupa i zaigramo, nikad ne znaš. To bi mi bilo ispunjenje još jednog sna.
No, s jednim drugim Lukom imao je priliku surađivati.
– Kondicijski trener Luka Krklješ dočekao me u Dinamu. S njim odradim trening kada imamo vremena i kada se nađemo. Prošlo ljeto nismo imali priliku trenirati, nadam se da ćemo ovo uspjeti nešto odraditi. On je rodom dolje iz mog kraja, a za njega mi je prvi put kazao moj otac. Nadam se da ćemo okrenuti janje kada se sljedeći put nađemo u mom Tinju.
O jednoj stvari uvijek će voditi računa.
– Nadam se da ću uvijek ostati isti i da me nikakva slava ni novac neće promijeniti. Ne predstavlja mi to previše. Istina, još se ne mogu priviknuti. Pa i kad me danas u Italiji zatraže autogram, pitam ih: “Stvarno želite moj autogram...!?” Trebao bih odigrati pet-šest godina na ozbiljnoj razni da mogu kazati da sam postao igrač.
S mladom hrvatskom reprezentacijom za mjesec dana očekuje vas nastup na Europskom prvenstvu igrača do 21 godine.
– Imat ćemo 4-5 dana za uigravanje. No, smatram da nam to neće biti poseban problem. Posebice zbog činjenice što imamo jako dobru momčad. Smatram da možemo napraviti dobar posao na tom Euru. Posao neće biti lagan, no odlična smo klapa i ova generacija posebno je talentirana. Još će nam se pridružiti Boško Šutalo i Joško Gvardiol. Ova skupina igrača ima jako veliku perspektivu i za seniorsku reprezentaciju. Posebno mi je drago raditi s Igorom Bišćanom. On je igrao i stopera i paše mi to što posebno razumije nas koji imamo obrambene zadaće - zaključio je Martin.
Zašto vaš put nije krenuo prema Hajduku?
– Hajduk me nikad nije zvao. Dinamo je prvi reagirao, a svi znamo što njihova škola znači na ovim prostorima. Oni su ispred svih. Iako, ja sam hajdukovac i svi moji cijeli život navijaju za Hajduk. No, nakon Dinamove ponude, nisam previše razmišljao - ističe Martin Erlić.
Sigurno je da u Hajduku ne mogu biti presretni što im je pred nosom pobjegao još jedan veliki talent. Dokaz je to i činjenice kako je zadarski bazen nepresušan izvor talenata.
Bravo, svaka čast na skromnosti, poniznosti i čvrstoj volji i karakteru.