S obzirom na to da trenutačno nisu u punom sportskom pogonu, dvoje poznatih sportaša odlučilo je snažno finiširati u utrci za status akademskih građana. Umirovljena paraolimpijka Sandra Paović i košarkaš Marko Arapović su na Sveučilištu Libertas preuzeli diplome stručnih prvostupnika.
Učio sam posvuda
Marko je oplemenio slobodno vrijeme koje je došlo s teškom ozljedom patelarnog ligamenta.
– Zbog ozljede mogao sam se maksimalno posvetiti zadnjoj godini na faksu. Prve dvije godine nije mi bilo lako i u puno navrata došlo mi je da prekinem svoje obrazovanje, ali sam u tim kriznim trenucima kod kuće uvijek imao poticaje da završim studij pa se sada, s diplomom, osjećam kao svoj čovjek. Cijelo to vrijeme maksimalno sam bio posvećen košarci, ali sve slobodno vrijeme koje nisam provodio s prijateljima ili djevojkom Ivom iskoristio sam za učenje – kazao nam je Arapović objasnivši nam i to kako je, kada i gdje učio u ritmu od tri utakmice tjedno i bezbroj putovanja.
– Učio sam posvuda. Za vrijeme terapije, u busu i zrakoplovu, hotelima, gdje god bih stigao. Na našim momčadskim putovanjima nisam se izdvajao iz društva, ali kada bi svatko krenuo raditi nešto svoje, ja sam listao svoje skripte.
I tako je Marko diplomirao sportski menadžment na Sveučilištu Libertas na kojem je njegov otac Franjo, igrač legendarne Cibone, zaposlen kao direktor za sport i izvansportske aktivnosti.
– Jedino u čemu mi je otac pomagao bilo je pomicanje termina ispita kada bi se oni poklopili s mojim putovanjima i utakmicama, no to je činio i za druge sportaše. Osim toga, mog oca cijene na Libertasu i ja mu nisam htio rušiti taj ugled pa sam se maksimalno trudio da mu ni zbog čega ne bude neugodno i uvijek sam se pripremao za najvišu ocjenu.
Cedevita je gospodski klub
Sprema se i za igrački povratak.
– Za koji dan bit će točno osam mjeseci otkako sam se ozlijedio. Kirurg koji me operirao najavio je da ću s momčadi, punom snagom, moći trenirati nakon devet mjeseci. Za svaki slučaj mi to planiramo za sredinu siječnja.
A njegov povratak u Cedeviti očekuju s nestrpljenjem.
– Ja ne znam kako bih vam opisao to što su oni napravili za mene. Još dok sam ležao na kolicima Hitne pomoći i dok nisam znao kako se zovem, gospoda Tedeschi i Veber došli do mene i kazali mi da će oni učiniti sve što, gdje, kada i koliko treba. Ljudi iz Cedevite našli su mi kirurga, osigurali prijevoz, a liječnik, fizioterapeuti i kondicijski trener bili su mi stalno na raspolaganju. Bila je to najbolja moguća briga koju sam mogao dobiti i to je nešto što Cedevitu izdvaja od ostalih.
teško je diplomirati na Libertasu