Kada je počela pandemija i kada je odlučeno da se poljsko rukometno prvenstvo više neće igrati, Renato Sulić, kao član Wisle, objavio je kraj igračke karijere. Bio je posljednji aktivni igrač iz generacije koja je 2003. osvojila svjetsko zlato u Portugalu.
No nekoliko mjeseci kasnije Renato je odlučio produljiti karijeru, barem za još jednu sezonu. U listopadu će napuniti 41 godinu, a potpisao je za Zamet, klub u kojem je davne 1996. počeo igračku karijeru.
Došao sam pomoći
– Tijekom karantene zbog korone imao sam vremena o svemu razmišljati, pa i o rukometu. Mislio sam ionako ću sam trenirati tri, četiri puta tjedno jer sam jednostavno tako naučio živjeti. Pa kad već treniram, onda ću još i igrati. Čuo sam se sa svojim starim prijateljima iz Rijeke, Babićem, Devčićem i Konjuhom, i o svemu smo se brzo dogovorili. Naravno, čuo sam se i s trenerom Valterom Matoševićem, s kojim sam godinama dijelio svlačionicu u reprezentaciji. Kako je Valter na odmoru, nismo se vidjeli, ali telefonom smo sve dogovorili – istaknuo je Sulić.
Koliko će Renato moći pomoći momčadi Zameta?
– Rekao sam Valteru da ću igrati ove jače utakmice, ove slabije neka igraju Zametova djeca. Ima taj mladi kružni napadač Jan Koler, juniorski reprezentativac. Pomoći ću savjetima koliko mogu. Mislim da svojim bogatim iskustvom mogu puno pomoći – dodao je Renato.
Do početka prvenstva 26. rujna ima još dosta vremena.
– Upravo sam na odmoru u Šimunima na otoku Pagu, kod prijatelja Pribetića. Nadam se da će prvenstvo početi na vrijeme. Situacija s virusom nije sjajna, ali svi se nadamo da će se uskoro sve početi normalizirati. Pripreme neće tako skoro početi jer ima dosta vremena do početka sezone – kaže Renato.
U Rijeci imate i privatne poslove?
– Da, pokušavam nešto s turizmom. Zato mi je dobro došlo da mogu igrati u Zametu. Ipak sam doma. Tu je i obitelj. Konačno ćemo stalno biti na okupu. Najstarija kći već ide u treći srednje, blizanci idu u peti osnovne. Najmlađa curica ima četiri godine. Konačno ću puno vremena provoditi s djecom. To mi je oduvijek bila želja – nastavlja Renato.
Izvan Rijeke bili ste nevjerojatne 22 godine?
– Uh, da. Život nomada. Najprije sam s 18 godina otišao u Metković. Potom sam se vratio kratko u Zamet pa tri sezone u PPD Zagreb. U inozemstvu sam od 2004., kada sam potpisao za Veszprem. Zbog tragedije koja me zadesila prije OI u Ateni raskinuo sam ugovor pa sam jednu sezonu odradio u Medveščaku. Slijede tri sezone u Celju pa povratak u Veszprem 2009. I nakon devet sezona u Mađarskoj, 2018. dolazim u Poljsku – ukratko je svoju karijeru opisao Renato.
Koban udar automobila
Najteže mu je bilo u proljeće 2004. S Hrvatskom je imao svjetsko zlato, sve je bilo spremno za pripreme za Igre u Ateni. Potpisao je za tada jaki Fotex. Sve je bilo idealno do trenutka kada ga je kao pješaka srušio automobil u jednoj riječkoj ulici.
– Od siline udarca odbačen sam u betonski zid. Stradalo je lijevo koljeno, koje je operirao dr. Boris Nemec, no najveći su se problemi pojavili nakon toga. Deset dana kasnije završio sam u bolnici, ali ovaj put s dijagnozom plućnog infarkta. Došlo je, naime, do tromboze vene lijeve noge i stvorio se ugrušak koji je “doputovao” do desnog plućnog krila, što je izazvalo plućni infarkt. Borio sam se doslovce za život i uspio sam – sjeća se tih trenutaka Sulić.
Šteta što nije osvojio više medalja s Hrvatskom. Tek svjetsko zlato i europsko srebro iz Norveške 2008. Dvaput je s Veszpremom igrao finale Lige prvaka i dvaput izgubio. Iza sebe ima 17 sezona u Ligi prvaka, postigao je 629 pogodaka. Za Hrvatsku je odigrao točno 100 utakmica.
