Linija slave i razočaranja u Davisovu kupu vrlo je tanka, osjetili su to mnogi veliki sastavi kojima nikad nije uspjelo u tome natjecanju doći do kraja. Jer, hladni tuševi i sječa favorita u Davisovu kupu su sasvim normalna stvar. Godina 2005. nosi priču o hrvatskoj teniskoj bajci, o uspjehu za koji nitko nije davao ni promil izgleda da će se dogoditi. A čuveni pehar Davisova kupa danas je u Zagrebu.
Cijela je stvar na startu izgledala prilično jasno: sve je bilo spremno za veliki američki pohod u Davisovu kupu - Andy Roddick, Andre Agassi i braća Bryan trebali su biti jamstvo dobitne kombinacije za naslov. No, veliki su plan pokvarili "tamo neki Hrvati" i na krilima neponovljivog Ivana Ljubičića stigli do velike senzacije u teniskom svijetu. Od trenutka Ljubičićeva pobjedničkog poena u susretu s Roddickom i završetka američke epizode pojavila se misao da Hrvatska može otići do kraja.
Premda to neće priznati, bio je to lajtmotiv u koji su svi čvrsto vjerovali. Pogled na ždrijeb nudio je isključivo pozitivne misli. Aduti u toj ludoj partiji odjednom su se našli u hrvatskim rukama, gostujući teren zamijenjen je domaćim, splitskim, dva nova uspjeha (Rumunjska i Rusija) Pilićeve momčadi trasirala su put prema velikom finalu u Bratislavi. Ono što potkraj tridesetih nije uspjelo velikim hrvatskim teniskim mušketirima predvođenim Franjom Punčecom, početkom prosinca uspjelo je kvartetu novog doba.
Ivan Ljubičić nije uspio izjednačiti rekord Johna McEnroea od 12 reprezentativnih pobjeda u jednoj godini, no njegovih 11 živih pobjeda ulazi u knjige. Mario Ančić u završnom je susretu još jednom ponudio sliku velikog tenisača, Ivo Karlović pokazao se zahvalnim kotačićem hrvatskog teniskog stroja, a Goran Ivanišević tim će trofejom zaokružiti nezaboravnu karijeru. Nikola Pilić je, pak, postao apsolutni izbornički rekorder - četiri naslova s dvije različite reprezentacije. Nagrada Večernjakovih čitatelja dolazi u prave ruke. Oni su stvarali povijest...
