Od ranih devedesetih Hrvatska, kao rijetko koja država, gotovo svake godine “puni baterije” na iznimnim sportskim uspjesima svojih sportaša. Svi će priznati da je doista fantastično što tako malobrojna nacija toliko često uspijeva osvajati sportske vrhove svijeta. No, malo će tko u čestom ključanju sportskih, rodoljubnih i nacionalnih osjećaja vidjeti neki veći problem. Pa, veselje i ponos su dobra stvar, zar ne!?

Utakmicu gledalo 1,7 milijuna Hrvata

Ulazak hrvatske rukometne reprezentacije u finale u petak navečer popratile su kritike Line Červara i Slavka Goluže na račun HTV-a. U izravnom javljanju za HTV-ov Dnevnik Goluža je izrazio žaljenje što prvenstvo ne prenosi javna televizija, a nakon utakmice njegove riječi u eteru RTL-a ponovio je Lino Červar. - Jedino što mi imamo za reći na Červarovu izjavu je ono što mu je voditelj Nino Štambuk odmah odgovorio: - Nama nije žao. Očito nije žao ni 1,7 milijuna ljudi koji su sinoć pratili utakmicu – pohvalio se Lovreček. U svojoj kritici Červar je rekao kako je HTV htio minimizirati rukometnu reprezentaciju, čak je i posvađati, ali nije uspio. S javne televizije poručuju kako je poznato da su oni uvijek željeli rukomet u svojim programima. - Kada god možemo veselimo se i podržavamo hrvatski sport. Mislim da će to potvrditi i pokretanje trećeg sportskog programa – rekao je HTV-ov glasnogovornik Janos Römmer.

Svijet nas gleda
Početkom devedesetih, u vrijeme rata, uspjesi hrvatskog košarkaškog dream teama, predvođenog besmrtnim Draženom Petrovićem davali su nadu u vremenu patnji, a trenutak kada su Amerikanci predvođeni Magic Johnsonom i L. Birdom gubili od Hrvata, postao je nacionalna ikona.

Nakon rata, nastavljaju se dani ponosa i slave, prvi počinju rukometaši. Prava, pak, najveća do sada euforija rodoljublja nastaje s Ćirinim nogometašima. Svijet prvi put gleda kako Hrvati slave - nogometnu broncu. Potom vrh teniskog svijeta osvaja Goran Ivanišević, a javni dočeci od sto tisuća ljudi postaju medijski događaji za cio svijet. Ponovno slijede rukometaši, pa klan Kostelićevih, koji puni baterije nacionalnog ponosa sve do sada.

Tu su i Rudićeve “barakude”, vaterpolisti, pa “Bilić boysi”, pa sada, Linini kauboji. Svakih nekoliko godina, središnji hrvatski trgovi pune se stotinama tisuća fanova “kockastih”, slavi se i - bronca u tekvandou. Gdje još toga ima. Hrvatska je, doista “prvak svijeta”. Kako to da nas sportski uspjesi uspijevaju toliko “zamantati”, da s tolikom strašću slavimo kao rijetko tko drugi? Je li to, gotovo svakodnevno obnavljanje “dana ponosa i slave”, pojma nastalog u vojnoj akciji Oluja, sreća za naciju, ili - tek zaborav od svakodnevnih briga.

Slatki bijeg
Neki sociolozi, koji isto vole da pobjeđujemo, gledaju malo “dublje”. Vide mentalitet “homo ludensa”, ljudi toliko dobro “podešenih” za veselje, a toliko malo za rad i realnost. Drugi se ponose piscima i slikarima, mi Janicama, Ivicama, Balićima, Ćirom. Svjetski smo prvaci i za - “bijeg” u euforiju, veselje.

U nas političari grade karijere na sportsko-rodoljubnim euforijama, koje im, nekako uvijek dobro dođu pred neke izbore. Pa, stravičan trenutak koji slijedi - nemogućnost otplata kredita, otkazi, bivaju gurnuti u zaborav zbog trenutka u kojemu su Hrvati - prvaci svijeta. Možda to i jest bijeg u zaborav, “droga”. Ali tako slatki bijeg.