Košarkaši Cibone trude se kao da su zaposlenici nekakve švicarske banke. Štoviše, protiv Žalgirisa igrali su tako u obrani, a za nju je najvažnija čelična volja, kao da su unaprijed plaćeni, a ne kao sportaši kojima poslodavac mjesecima duguje obećane prihode.
Najteže je treneru
U takvim okolnostima najteže je treneru Velimiru Perasoviću. Jer, svaka je momčad slika trenera koji je vodi. Gledatelje nije briga jesu li igrači financijski podmireni, zanima ih samo ono što vide na parketu. A vukovi su u devet od 10 utakmica ove sezone zaista grizli. Nisu to činili jedino protiv Siene, ali ne zato što nisu htjeli, nego zato što su se prepali i nisu mogli.
S objavom da će štrajk uslijediti za deset dana, Perasović je, barem prema van, dobio 10 dana mira. U tom razdoblju Cibonu čekaju tri utakmice regionalne lige, gostovanja kod Bosne i C. zvezde, te ogled s Budućnosti u Zagrebu.
Igrači su istupom kapetana Rozića poručili upravi: volimo košarku, igramo iz užitka, no sve ima granice, vrijeme je da i vi ispunite svoja obećanja.
Najavom štrajka cibosi su pokazali da im se ostaje u klubu. U suprotnom bi već aktivirali zadužnice i klauzule koje ih oslobađaju obveza.
Klubovi ne vole štrajkaše
Doduše, svjesni su igrači da je štrajk krajnje sredstvo. Jer bilo koji njihov potencijalni poslodavac ne voli igrače koji imaju u karijeri obustave rada. Naime, svaki se klub u današnje vrijeme može naći u teškoj situaciji. To se proljetos dogodilo upravo Žalgirisu. "Zelena šuma" bila je na rubu bankrota, no spasio ju je Rus s litavskom putovnicom Vladimir Romanov, vlasnik Ukio bankas i većinski vlasnik škotskog nogometnog kluba Heartsa. Može li Cibona u Hrvatskoj pronaći svog Romanova?
S obzirom na situaciju koja vlada ove sezone Cibona je uspjela sastaviti relativno dobru ekipu. Sporna su jedino dva Amera koji igraju poprilično loše za svoju cijenu. Na kraju smo neplanirano dobili i Tomasa koji je veliko pojačanje za ovu ekipu. Međutim, što to sve vrijedi kada je klub postao talac sukoba Bandić-Jelušić i kao posljedicu imamo praznu blagajnu. Za Mamića i Gopca ima, za Cibonu ne. Cibona je klub koji oduvijek ima puno veći ugled u Europi nego u Hrvatskoj i pogotovo Zagrebu, zahvaljujući prvenstveno neopravdano lošem statusu košarke kao sporta u odnosu na nogomet i rukomet. Zbog toga imamo bijeg sponzora od Cibone. Drugi razlog je pogrešna klubska politika koja se orjentirala na kupnju skupih igrača iz inozemstva umjesto na proizvodnju vlastitih. Kao posljedicu imamo potpuno zapušten rad s mlađim kategorijama.