- Imam za tebe ekskluzivnu vijest: Bokšić će opet igrati za reprezentaciju. Sad sam siguran da idemo na Svjetsko prvenstvo. Čestitam ti Vlatko, Kućom nogometa sagradio si sebi spomenik za života, a vraćanjem Boke osigurao si nastup na Svjetskom prvenstvu - raspričao se Miroslav Blažević svršetkom prošloga lipnja, nekoliko sati prije negoli će se oprostiti od "brončanih".
Sjedili smo u pulskoj Histriji, gdje su se okupili "Ćirini sinovi" da opredmete ideju pulskoga novinara Roberta Matteonija i utakmicom s predstavnicima estrade priskrbe nešto novca za gradsku bolnicu.
Vijest o Bokšićevu povratku bila je, naravno, ekskluzivna tek nekoliko minuta, učas je prostrujala hotelom, Pulom, telefonima do redakcija, do čitatelja...
Tko je tada mogao naslutiti da će se Ćirino prorokovanje obistiniti, da će Boka svojim desetim reprezentativnim pogotkom osigurati suigračima da u lipnju iduće godine nastupe na japansko-korejskom nogometnom festivalu.
* Artizam je bio u drugome planu
Dakle, "idemo na rižu", kako je to pisalo na transparentu navijača iz Waiblingena. Nije, naravno, za to zaslužan samo Bokšić, ali tko još pamti - napregnite se, teško da će vam pomoći - učinak njegovih suigrača u onoj "biti il" ne biti" utakmici u Kijevu prije četiri godine (Ukrajina - Hrvatska 1:1)? Pamti se da je pogodak odluke postigao - Bokšić. I osigurao nastup na francuskome mondialu.
No, u subotu je bilo još igrača koji su osim srca na terenu ostavili i teško zaboravljive trenutke, čvrste karike lanca kojim se naš reprezentativni brod već može sidriti pred japanskim i korejskim lukama. Recimo, Pletikosa je čudesnom obranom spasio mrežu nakon što je Berlinčanin Bart Goor izmakao pozornosti svih pa i Berlinčanina Roberta Kovača. Da je Goor jubilarni, 30. nastup okrunio pogotkom, pitanje je kako bi se razvijali događaji. Prosinečki nije bio na razini prethodnih igara, ali majstori se prepoznaju i po jednom potezu: lopta za Balabana prije vodstva malo je remek-djelo. Kao i Balabanova akcija, i Bokšićeva realizacija, i - to se ne smije zaboraviti - Tudorova dominacija kada su "crveni vragovi" pokušali izbjeći pakao dodatnih kvalifikacija. Tušo je zacijelo u posljednjih četvrt sata zaboravio na bolni gležanj, skakao je do obrisa tv tornja na Medvednici, bacao se u noge Belgijcima...
Nitko, baš nitko, nije zakazao, premda ostali nisu blistali iznimnim potezima. Ali, ni utakmica nije bila prigoda za tako nešto, artizam je bio u drugome planu.
* Fortuna okretala leđa, pa se - nasmiješila
Belgijci su pokazali otprilike onoliko koliko se očekivalo, možda čak i manje. Jozić ih je uoči utakmice definirao kao "radnu momčad" i doista se takvom predstavila. Da u nas nije pretjerana respekta spram svega što dolazi sa Zapada možda bi naši "kockasti" s manje grča došli do pobjede. Tek su Anderlechtov veznjak Yves Vanderhaeghe i Gert Verheyen iz Cluba Bruggea ponudili slutnju značajnijeg potencijala, koji je ostao skriven u slučaju "nezaustavljivog" Mpenze, a ni "nenadomjestivi" Marc Wilmots nije igrom zaslužio slavlje za svoj 60. nastup.
Gledajući jučer TV izvatke iz utakmice Češka - Bugarska (6:0) možda bismo mogli priznati da nam se Fortuna - ma koliko za vrijeme maksimirske utakmice okretala leđa - na svršetku ipak osmjehnula. Jer, u dodatnim kvalifikacijama, s izvanrednim Česima, koji - za razliku od Belgijaca - imaju i svjetskih klasa, bilo bi mnogo, mnogo teže.
Nijemac Hellmut Krug sudio je na razini ugleda koji uživa, ali njegov suradnik Kurth Ertl nije se pokazao mahačem u kojega se može imati neograničeno povjerenje. U posljednjoj minuti prvoga dijela Tudorova je lopta - sudeći po TV snimci - ipak prešla crtu belgijskih vrata. Ertl to, međutim, nije vidio. Tko zna što će misliti bude li vidio snimku, hoće li poslati ispričnicu? Sjetimo se da je zbog sličnog previda u susretu sa SRJ-om - tada se radilo o Šukerovu nepriznatu pogotku - naša momčad izbivala s EP-a 2000.
* Jozićev most Pariz-Zagreb-Tokio
Sada je sve to prošlost. Budućnost je stvaranje ansambla za japanske i korejske pozornice. Mirko Jozić je u svojemu devetom vođenju momčadi izborio šestu pobjedu, kolona poraza je prazna, njegova je momčad u kvalifikacijama (šest utakmica, pet pobjeda, jedan remi, bez ijednoga poraza) primila samo jedan jedini pogodak. U toj se činjenici može prepoznati sklonost defenzivi, neki bi čak rekli nedostatak hrabrosti, ali nitko ne može poreći da je sve učinjeno bilo svrsishodno, usmjereno cilju i, napokon, da je cilj ostvaren.
Jozić je očito uspješno isprojektirao most između Pariza, Zagreba i Tokija, lišio nogometni puk frustracija i uvjerenja da je SP 98. bio slučajni bljesak poslije kojega slijedi neizbježno, višegodišnje, potonuće u sivilo ispodprosječnosti. No, u trenucima slavlja - ono obično prijeti razarajućom euforijom - nije zgorega prisjetiti se i slabosti. Srećom, otklonjivih, jer do lipnja iduće godine sve se može popraviti.
Darko Draženović
