Kad smo prije nekih godinu i pol dana Maks i ja došli na ideju da si slatko zakompliciramo život, pitali smo se hoćemo li moći otkriti nešto novo o legendarnoj generaciji vatrenih. O njima se sve već zna ili se barem misli da se sve zna.
Sada znamo da je odgovor na to pitanje potvrdan, knjiga donosi mnoge dosad nepoznate detalje. Vjerojatno smo dobro pogodili i tajming. Dva i pol desetljeća idealan je odmak. Dovoljno je vremena da se neke nove činjenice mogu otkriti, a da tema bude dovoljno zanimljiva.
Na samom početku, bili smo svjesni da moramo biti na vrhuncu zadatka u dvije temeljne stvari. S jedne strane knjiga "Sinovi" trebala je biti svojevrsni hommage Ćiri Blaževiću, čovjeku koji je bio toliko osporavan prije nego što nas je doveo do povijesne bronce. S druge strane, željeli smo da knjiga ne govori samo o nogometu tog vremena već i da se kroz mnoge priče prisjetimo i društvenog konteksta. Onog koji se već pomalo zaboravlja. A to je kako se stvarala jedna država i koliku je nogomet imao važnost u tom procesu.
Promjene u sudačkoj nadoknadi
Tako smo se kroz rad na ovoj knjizi mogli ponovno prisjetiti svih važnih detalja, od kojih smo neke nepravedno potisnuli, a neke jednostavno s vremenom zaboravili.
GALERIJA Wales - Hrvatska
Ono što nam je nekako bilo najsvježije, bila je atmosfera oko reprezentacije tih godina. Jedva smo čekali svaku novu utakmicu, od one prve protiv SAD-a. Svaka iduća bila je na neki način svečanost. Jer, znali smo da smo dobri, čak smo se malo i pribojavali priznati sebi koliko. Sjedio sam neki dan s jednim vrhunskim domaćim menadžerom pa smo, komentirajući poraz protiv Walesa, zajedno došli do teme "razbijanja vlastitog televizora". Možete onda zamisliti kako je bilo pratiti reprezentaciju 90-ih godina i kolika je odgovornost tada bila na onima koji su je predstavljali, a o kojima govori ova knjiga.
I ta riječ "odgovornost" je ključna. To su nam rekli i Igor, i Zvone, i Šef, i svi ostali s kojima smo razgovarali tijekom pripreme knjige. Igranje za reprezentaciju u tim vremenima ipak je značilo puno više od privilegija. Dok si ti igrao na terenima diljem svijeta, pripadnici tvoje generacije gubili su zdravlje i živote u rovovima.
Pamćenje nas, srećom, (još) dobro služi pa nam te generalne odrednice nisu bile problem. Kao i obično kad smo u pitanju nas dvojica, problem je bilo – vrijeme. Odnosno njegov nedostatak. Ono što je u prvoj rečenici bilo "godinu i pol", u operativnom je smislu stalo u posljednja dva mjeseca. Tada se ipak odradio lavovski dio posla. No, nije bilo neke drame. Znali smo da će gol pasti, visio je u zraku, makar i u sudačkoj nadoknadi...
VEZANI ČLANCI:
Još dok smo igrali malo povučenije, ali taktički zrelo, shvatili smo da ćemo u nekom trenutku kreativni nered morati pretvoriti u organizirani napad. Kad smo stvarno i napali – priče su se otvarale same po sebi. Točnije, otvarali su nam se sugovornici. Prvo Šef, a zatim i svi njegovi sinovi s kojima smo pripremali ovu knjigu.
Stvar je dalje klizila onako kako to kod nas valjda jedino može ići. Knjiga je od početnog stadija pripreme do završnog izgleda doživjela bezbroj promjena. Mnoge od njih, na užas kolega Ledinskog i Birmana, dogodile su se u posljednjim trenucima, baš u sudačkoj nadoknadi, prije nego što je pao taj toliko iščekivan gol.
Tješili smo se starim novinarskim postulatom. Ono što je uvijek dobra vijest, super je kad možete izbacivati, znači da ima (kvalitetnog) viška. Za taj kvalitetni višak zaslužan je i Siniša Hančić, kojeg javnost prvi put može upoznati i kao kvalitetnog autora teksta, ne samo fotografije. Toliko sam ga gnjavio oko fotki iz tog vremena, pokazao je veliko strpljenje, poštovanje i dobrotu.
Velika zahvala ide i Jasminu Krpanu, koji je također pokazao da nije samo čarobnjak slike već i pisane riječi. Posebna hvala i legendarnom gospodinu Radiši Mladenoviću koji je živuća enciklopedija sporta, zadivljujuće svježine i memorije u desetom desetljeću života.
VEZANI ČLANCI:
Hvala i svim ostalim autorima koji su odličnim tekstovima obogatili ovu knjigu. Za razliku od nas dvojice, svi su poslali tekstove na vrijeme i bili vrlo kvalitetni suradnici.
Rad na ovoj knjizi bio je pomalo i eksperiment u osobnom odnosu između Maksa i mene. Nas dvojica se znamo sto godina, ali se zapravo donedavno nismo dobro poznavali. Kad smo se prije dvije godine počeli družiti malo intenzivnije, ideje su same počele frcati. Slično kao i u slučaju vatrenih gdje tijekom priprema nije bilo nijedne svađe među igračima, tako se i nas dvojica, na naše veliko iznenađenje, nismo ozbiljnije zakačili u pripremi ove knjige.
Stižu nove knjige
Kad uzmeš knjigu u ruke na kraju priče, "progone" te neki čudni osjećaji. Imaš dojam da si sigurno nešto propustio. U našem slučaju, to nije bio dojam, nego činjenica. Nas dvojica znamo da nismo objavili jedan tekst o kojem smo puno puta razgovarali.
VEZANI ČLANCI:
Gotovo nas je knjige koštala i jedna naoko manje bitna, ali u tom trenutku i najvažnija fotka u svemiru. Ćiro je bio predstavnik travničke škole diplomacije, ja sam se te subote malo igrao diplomata. I uspio sam, knjiga je ipak rođena...
Sve sumnje otklonjene su na promociji knjige. Tko je bio, zna o čemu pišem. Tko nije, nek nam vjeruje na riječ, stvarno je bilo dobro i zabavno. Čak i Draženu, našem najdražem kritičaru.
I to nam je dobar zalog za buduće projekte. Pripremite se, stižu nove knjige...
