Matthias Sammer, Dennis Bergkamp, Roberto Carlos, Andrea Pirlo, Clarence Seedorf, Adrian Mutu, Fabio Cannavaro, Leonardo Bonucci, Philippe Coutinho...
Primjećujete li uzorak? Svi oni su igrali u Interu, a nitko od njih nije ostavio trag u povijesti nerazzurra, već su ime, slavu i nogometnu besmrtnost stekli drugdje. Štoviše, zahvaljujući “genijalnim” prosudbama, Inter ne samo da je ostao bez klasnih nogometaša već je na njima izgubio i ogroman novac. Kada bi se birao šampion loših odluka, to bi bio Inter. Bez konkurencije.
Coutinha slali na posudbe
Philippe Coutinho savršen je primjer. U ljeto 2008. 3,8 milijuna eura plaćenih Vasco da Gami bilo je ulog u budućnost, ali pravu priliku nije dobio iako čak i to malo što je igrao nije bilo loše. Od pet sezona koliko je ugovorom bio vezan za Inter čak tri i pol sezone proveo je po posudbama prije nego što je transferiran u Liverpool. Pet godina poslije vlasnik je drugog najvećeg transfera u povijesti nogometa koji uz bonuse može narasti na 160 milijuna eura. A u Interu su trljali ruke kada su ga prije pet godina prodali za 13 milijuna... Bila je to najgora poslovna odluka nogometu u 21. stoljeću.
Promašaj s Coutinhom nije izolirani slučaj u Interovoj transfer-politici, pogotovo dok ju je vodio Massimo Moratti. Mathias Sammer je u Inter došao u ljeto 1992. za šest milijuna eura kao mlada zvijezda i jedan od glavnih igrača Stuttgarta koji je sezonu prije ispisao povijest i postao prvi prvak u ujedinjenoj Njemačkoj. Odigrao je Sammer 11 utakmica, no već nakon polusezone je prodan Borussiji Dortmund za četiri milijuna. Sve ostalo je povijest, Sammer je s Borussijom dva puta osvajao Bundesligu, Ligu prvaka, bio je 1996. proglašen i najboljim nogometašem svijeta, a s reprezentacijom Njemačke osvojio i Euro 1996. na kojem je bio najbolji igrač turnira.
Dennis Bergkamp u lipnju 1993. na stolu je imao ponude Real Madrida i Intera. Odlučio se, na njegovu žalost, za potonju. Prva sezona, doduše, nije bila loša, 7,1 milijuna eura vrijedan transfer opravdao je s ukupno 18 golova, osvojio je s Interom i tadašnji Kup Uefe. Međutim, druga je bila loša i za njega i za Inter, svega pet puta je bio strijelac, a jedna od prvih odluka Massima Morattija nakon što je preuzeo Inter bila je da ga proda Arsenalu. Dovoljno je reći kako je Arsenal Begkampu u znak zahvalnosti podigao spomenik ispred Emiratesa. S “letećim Nizozemcem” tek je počela serija Interovih kikseva u Morattijevoj eri. Sljedeća katastrofalna greška uslijedila je već godinu dana poslije. Tadašnji trener Intera Roy Hodgson vidio je, naime, Roberta Carlosa isključivo kao napadača, čemu se sjajni Brazilac protivio.
– Hodgson mi je rekao kako nikada neću uspjeti kao lijevi bek. Odgovorio sam mu kako ne razumije nogomet – prisjetio se Roberto Carlos.
Nakon samo jedne sezone Brazilac je prodan Realu u kojem je postao najbolji lijevi bek na svijetu i u 11 godina osvojio tri Lige prvaka i bio prvak svijeta s Brazilom 2002. Najgore je, međutim, tek slijedilo. Od svih Interovih grešaka najbolnija, i vjerojatno jedna od najglupljih bila je ona s Andreom Pirlom. Vjerojatno je trust mozgova na Giuseppe Meazzi mislio kako su nasamarili najvećeg rivala kada su ga u ljeto 2001. odlučili prodati Milanu za 18 milijuna eura. No, namagarčen je bio Moratti jer Pirlo je izrastao u jednog od najboljih playmakera svijeta s dvije Lige prvaka i titulom svjetskog prvaka s reprezentacijom 2006.
– Od svih poteza koje sam kao predsjednik Intera napravio, najviše žalim što sam Pirla prodao Milanu – priznao je Moratti.
Treviso za Bonuccija 500 eura
Ali nije Pirlo bio jedini nogometaš kojim je Inter “častio” gradskog rivala. Godinama prvi operativac Milana Adriano Galliani vjerojatno je tražio da ga netko uštipne kada su mu se godinu dana nakon transfera Pirla javili čelnici Intera s još luđim prijedlogom. Clarence Seedorf koji je dvije godine ranije doveden iz Reala za 25 milijuna eura ponuđen je u zamjenu za Francesca Coca. Milan je sa Seedorfom kompletirao vezni red u kojem su već bili Pirlo i Gattuso, a Nizozemac je u idućih deset godina s Milanom osvojio sve što je mogao uključujući i dvije Lige prvaka. Cocu je u pet sezona za Inter odigrao 26 utakmica prije nego što se umirovio u 29. godini.
I tu čelnici Intera nisu ništa naučili. Zadnjeg dana prijelaznog roka 2004. pristali su na nevjerojatan “deal” s Juventusom – za 10 milijuna eura i urugvajskog vratara Fabiána Carinija u Torino su poslali Fabija Cannavara. Kao igrač Juventusa Cannavaro je osvojio dvije titule u Serie A, 2006. i svijet za što je nagrađen i Zlatnom loptom. Carini je, pak, za tri sezone u Interu tek četiri puta stao između vratnica.
Na dušu Manciniju ide i što nije prepoznao talent Lea Bonuccija, za mnoge danas najboljeg braniča na svijetu, kojeg je godinama zanemarivao i slao po posudbama (Treviso ga je dobio na godinu dana za 500 eura!) prije nego što je prodan Genovi za četiri milijuna eura. Prošlog ljeta Juventus je od njegova transfera u Milan uprihodio 42 milijuna eura.
Greška s Coutinhom Inter je najskuplje koštala, a za utjehu i podsjetnik na glupost od transfera brazilskog veznjaka u Barcelonu nerazzurrima će pripasti 1,5 posto od osnovnog dijela transfera (120 milijuna eura), odnosno oko 1,8 milijuna eura.
Inter kao Hajduk : Boban, Modrić, itd....