Naš treći član stručnog suda za izbor košarkaša godine je Damir Milačić, trener Šibenke. Sve dok nisu izgubili na svom terenu od Furnira (što nikome ove sezone prije nije pošlo za rukom), narančasti su smatrani najugodnijim iznenađenjem HT Premijer lige.
Nakon toga možda više nisu sami vrijedni tog epiteta, jer su tu sada i Furnir i Cedevita, ali je "coach" Milačić svakako vrijedan pozornosti. A nju u Krešimirovu gradu ima u velikim količinama.
– Osjećam veliku podršku kako iz najužeg okruženja i ljudi iz uprave tako i od navijačkog puka koji je zadovoljan. Nakon što nam se i prije početka sezone ozlijedio bek Echols, nitko nas nije vidio tu gdje smo sada, među prvih pet momčadi prvenstva. Štoviše, svi su nas vidjeli u borbi za ostanak.
Putuje se na dan tekme
Kažu da ovosezonska Šibenka igra modernu košarku.
– Recimo tako. U svojoj trenerskoj filozofiji uvijek sam htio igrati košarku visokog tempa, na nepostavljenu obranu. Zapravo, to sam pokušavao otkako sam postao trener, no neke momčadi su to mogle pratiti, a neke nisu. Ovo je dosta mlada momčad i onda upada u oči da su, u najbitnijim trenucima, na terenu klinci od 19 godina pa dolazi do hrabrijih prodora i šuteva.
Zacijelo je poželjno u vlastitoj momčadi imati što više "domaćih proizvoda".
– To je jako važno jer oni ginu za taj klub. Klarin i Šarić su srednjoškolci i normalno je da će ih njihova ekipa dolaziti bodriti. Grad se tako lakše identificira s klubom, posebice je to važno u manjim mjestima. Čim se dotaknu košarkaške lopte, tim je klincima cilj igrati za lokalni klub, bio on Šibenka ili Alkar.
Mićko je u čak tri navrata bio trener Alkara. Što je to što ga je uvijek vraćalo Sinju?
– Emocija koju ondje od ljudi dobijem. Nevjerojatna je njihova privrženost klubu, a i dobio sam iznimnu podršku kada sam tamo došao prvi put, kao neafirmiran trener. Sinjani jako dobro poznaju košarku i koliko su temperamentni toliko su i realni u očekivanjima od kluba. I zato, kad god sam imao rupu u trenerskoj karijeri, nisam uopće dvojio, odlazio sam tamo. Ti ljudi su me zadužili, a ja se nadam da ću se za takav status izboriti i u Šibeniku.
U Alkaru je morao puštati ljude s treninga jer nisu svi njegovi igrači živjeli od košarke.
– Jednom me jedan Alkarov igrač zamolio da propusti trening jer mora kopati krumpir.
U svojoj trenerskoj karijeri samo je jednu sezonu proveo u inozemstvu i to u Belgiji.
– Muka mi je govoriti o toj sezoni jer sam bio toliko ambiciozan i trebalo je to biti nešto dugoročno. Zemlja stabilna, a ja došao kod predsjednika koji ne zna ništa o košarci, a hoće se u sve miješati pa je razlaz bio neminovan. Tada sam vidio da ne cvjetaju ruže ni drugdje i zato volim raditi u Hrvatskoj i mrzim teze da u hrvatskoj košarci ništa ne valja. Ono što nije dobro su uvjeti u kojima radimo i koliko se u košarku ulaže.
U kojoj mjeri je HT Premijer liga amaterska?
– Kad sam bio u Alkaru, pojedini igrači su mi radili ujutro. Znam da pojedine momčadi imaju igrača koji nemaju dovoljan broj treninga. Osim toga, ide se uglavnom na dan utakmice. Sjedneš u kombi, kreneš određen broj sati ranije, ručaš po putu i dođeš sat prije i odmah nakon utakmice nazad. U tom smislu, najveći su sretnici zagrebački klubovi, njih pet plus Gorica i Zabok, oni puno manje putuju. Nekim klubovima nedostaje i suradnika. Neke momčadi znale su doći na utakmicu s prvim i pomoćnim trenerom i dva kombija koje oni voze. Zato za kažem da smo mi mađioničari što opstajemo.
Mićko je dijete Košarkaškog kluba Zagreb kojeg više nema.
– Nisam to nikako prebolio. Ja sam zagrebaš, a ti kao sportaš nikad ne mijenjaš svoj matični klub kao što nikad ne mijenjaš nogometni klub za koji navijaš. Zvali su nas mravima iz Trnskog i bili smo košarkaški romantičari. Kroz taj klub prošlo je puno igrača, bio je pravi inkubator, a mnogi smo izrasli u trenere, djelatnike...
Nedostaje mu i legendarni trener, Boško Božić, kojeg nema već četiri godine.
– Nekad mi kažu da ga previše veličam, no on je imao osjećaj za igrače, što je pokazao i dovođenjem Stojića i Sesara. Mene su kao klinca zvali "Galis iz Trnskog" jer sam puno zabijao, a kada sam se pobunio na njegovu procjenu da je bolje da više organiziram igru nego zabijam, rekao mi je da u tom slučaju neću igrati.
Meni je Zubac broj jedan
Nedavno ga je za stil igre hvalio sportski direktor HKS-a Aco Petrović s kojim je imao situaciju, prije 7-8 godina u Sinju kada je krenuo na njega.
– Ja sam tada reagirao krivo i pokojni otac me zbog toga ukorio. Rekao sam mu tada da ću se, kada ga sretnem, Aci ispričati što sam nedavno i učinio. Nisam zlopamtilo, a vidim da nije ni on. To je vrijeme pojelo.
Kako izgleda Milačićev odabir petorice najboljih košarkaša Hrvatske u protekloj godini?
– Meni je broj jedan Zubac jer se razvio u sjajnog centra. Unatoč "small ball" trendu u NBA ligi, koji traži vrlo pokretljive centre, Ivica se dobro snalazi jer je inteligentan, uspješno predviđa u obrani pa se dobro postavlja i onemogućava lake šuteve. Njega nikako ne smijemo zanemariti jer bi on reprezentaciji mogao puno donijeti.
Na drugom i trećem mjestu su dva, tako su oni najavili, sad već bivša reprezentativca.
– Bogdanović je sjajan igrač s megakarijerom koji je često pobjeđivao u ovom izboru. On osvaja svojim načinom igre baš kao i Simon koji je pokazao ogroman entuzijazam da i prošlo ljeto pomogne reprezentaciji. Četvrti i peti su mi Kapusta i Nakić. Alergičan sam na podcjenjivanje igrača iz naše lige. Oduzmite vi sve one Amerikance Zvezdi pa ćemo vidjeti hoće li biti dominantni protiv hrvatskih klubova. Ima nas koji se još ne predajemo.
Izbor Damira Milačića
1. Ivica Zubac (LA Clippers) 10
2. Bojan Bogdanović (Utah/Detroit) 7
3. Kruno Simon (Efes/Cedevita jr) 5
4. Borna Kapusta (Gorica/Cibona) 3
5. Toni Nakić (Cibona/Breogan) 1
