Premda se njegov neumorni i borbeni duh tome protivi, biološki sat prisilio je Antu Kostelića da se u 83. godini povuče sa skijaških staza.
Na njegovu mjestu neki bi prestali raditi trenerski posao još prije 17 godina, sa stečenim uvjetima za starosnu mirovinu, no Gips je svojevrsni perpetum mobile, "stroj koji se vječno kreće", trenerski um koji nikad ne miruje i koji u mirovanje (mirovinu) ne vjeruje.
- Ja se nadam da to neće biti mirovina. Nagovarao sam ga da se nečeg drugog primi. Teško mi je vjerovati da će se tata zaustaviti - kazao nam je Ivica Kostelić, jedno od dvaju Antinih trenerskih "remek-djela" s kojim smo porazgovarali o trenerskoj veličini i unikatnosti njegova oca.
A što je to što je Ivica, kao jedan od najvećih sportaša koje smo ikad imali, kod oca-trenera najviše cijenio?
- To što je trener u punom smislu te riječi. Danas trenera ima jako puno, jer trenerom se možeš zvati i ako prođeš neki tečaj, ali vrhunskih trenera je jako malo. Zapravo, vrhunskih trenera je još i manje nego vrhunskih sportaša.
Osim što ima i formalno obrazovanje (diplomirao je na Kineziološkom fakultetu) Antinu trenersku veličinu čine neke njegove unikatne osobine.
- On je posebna osoba, čovjek u svom filmu, kojeg ne možeš staviti u kalup. Tako uspješnim trenerom učinili su ga njegov životni put ali i njegov temperament koji je možda i ključan u svemu. Naime, tata je bio iznimno posvećen treningu i on to ne radi pet sati dnevno već o tome razmišlja od jutra do mraka. To nije dio njegova života, već je to njegov život. Otvoriš njegov dnevnik, recimo od 2. svinja. 1999. i naći ćete točno što se događalo i radilo taj dan. On je s tim obuzet. Osim toga, tu je i njegov intelekt. Radi se o iznimno načitanom čovjeku koji je život, sport i treniranje promatrao sveobuhvatno. Sagledavao je način na koji je sve to isprepleteno, razmišljao je daleko izvan okvira. Zapravo, uvijek je bio ispred svog vremena.
U svijetu alpskog skijanja Ante slovi za osebujnog genijalca.
- Stari si je uvijek zadavao ciljeve koji su, barem u skijanju, bili na granici fantazije. A tako je svima 1990. izgledao njegov 12-godišnji plan osvajanja olimpijskih medalja. Tada je to u najmanju ruku zvučalo čudno, da ne velim nešto drugo. Bili su to nekovencionalni ciljevi no i njegov način rada bio je nekovencionalan. Ljudi se najviše boje onoga što ne poznaju a tako je i u sportu pa moj otac sa svojim idejama u velikom broju slučajeva nije nailazio na odobravanje.
I doista, Antino inzistiranje na izvrsnosti nekima je smetalo, posebice mediokritetima.
- Taj njegov put me podsjeća na onu latinsku "veritas odium parit" koja kaže da istina izaziva mržnju. Tata se uvijek bavio ozbiljnim stvarima i prva stvar koja ga je udaljavala od okoline jest što je bio uvijek smrtno ozbiljan. Trenirao je sportaše na način koji okolina nije razumjela, a tako je uvijek s ljudima koji žive ispred svog vremena. Oni su osuđeni na to da ih ljudi ne razumiju.
Pitali smo Ivicu, što je još trenerski odredilo njegova oca?
- Uvelike ga je odredilo onih pet godina provedenih u Francuskoj, ali i to što je bio "enfant terrible" u, dobrim dijelom, korumpiranom sustavu sporta bivše SFRJ. Kao rukometni trener bio je sputavan klupskim politikama, a on je trener koji ovisi o slobodi u svom radu. I zbog toga je jedino s nama, svojom djecom, mogao raditi kako želi. Drugi to nisu htjeli jer su se bojali nepoznatog.
Preselivši iz Cannesa u Osijek, gdje je preuzeo tamošnje rukometašice, i sam je otišao u nepoznato.
- Kombinaciju svega što je naučio i tome sam dodao prenosio je na konzervativnu sredinu u kojoj je morao slomiti mentalitet tih ljudi. Inače, njegovi rukometni uzori su bili Vlado Stenzl, trenerski, i Žagmešter, igrački. Žaga je bio automat za golove, a to je ono što je oca počelo isključivo zanimati i to nakon što radi zakulisnih političkih igara nije mogao do reprezentacije, a bio je redovito najbolji strijelac na svojim klupskim utakmicama. Od tada su ga zanimali samo golovi pa je tako i došlo do toga da na jednoj utakmici zabije sva 24 gola svoje momčadi. Bio je opsjednut zabijanjem golova, a golovi su bit rukometne igre.
Osim rukometnog, i u skijaški trening je Ante uveo novine, nekonvencionalne motoričke operatore.
- On je iz rukometa došao u sport u kojem je trening bio standardiziran. No, kada je prvi put došao na ledenjak Molltaler i vidio trening slovenske reprezentacije on se zapitao: "Ili su oni toliko pametni ili sam ja lud, ali ovo trening nije". U to vrijeme u skijaškim treninzima nije bilo inteziteta, radio se malo broj ponavljanja, sve se razvlačilo. Naš trening je bio suprotnost tome. Mi smo imali veliki volumen rada i vrijeme bi bilo iskorišteno od prve do posljednje minute termina. Imali smo jako malo novca i nismo ga mogli bacati.
Upravo na osobnom primjeru Ivica može potvrditi sljedeći dio Antina trenerskog svjetonazora:
- Ono što je tatu jako zanimalo jest i ono čime se bavio u svom diplomskom radu čiji je naslov bio "Trening kao sredstvo stvaranja mentaliteta (po mogućnosti pobjedničkog)". On na naš trening nije gledao samo kao stvar nečeg fizičkog nego duhovnog odnosno mentalnog. Jer, trening je i sredstvo odgoja i tu je nastala velika i bitna razlika između trenera starog i novog kova. Stari treneri, a to se promijenilo, bili su istovremeno i odgajatelji kao što je bio Ćiro kada je u sobama svojih igrača išao provjeravati jesu li svi toaleti čisti. To danas ne postoji, to se tretira kao zadiranje u privatnost, danas postoje neke druge norme.
A evo kako je u praksi, po Ivičinu kazivanju, izgledala jedna od Gipsovih ideja u stvaranju mentaliteta pobjednika.
- Kada trčiš na Sljeme onda trčiš na rekord i to neovisno o tome da li pada snijeg, kiša, da li puše. Kako trčiš uzbrdo sve ti je teže i sve češće ti mozak govori da staneš jer te nitko ne gleda, nemaš nikakve materijalne koristi od toga, a i ako staneš ništa se neće promijeniti. No, ti svaki put u toj krizi ipak ne staneš nego i dalje guraš. E, tako se gradi pobjednički mentalitet.
Ista je stvar i s treniranjem po lošim vremenskim uvjetima.
- Značaj toga tata je ilustirao alegorijom sa zlatom. Zbog čega je zlato simbol pobjede? Zato što zlatu ništa ne smeta. Kada ga baciš u more i izvučeš ga nakon tisuću godina, malo ga obrišeš i ono opet sjaji. Tako je i s pobjednikom. Njemu ne smeta loše vrijeme, on uvijek sjaji. A to se postiže kada kroz trening i odgajaš sportaša. Trening nije samo broj ponavljanja već nešto drugo. Ako si usredotočen samo na trening ti ćeš doći vrlo daleko, ali pobjednički mentalitet ne može se izgraditi samo s brojem ponavljanja.
No, i veliki broj ponavljanja značajan je sastojak "čarobne" formule uspjeha Kostelića.
- Veliki volumen treninga u mlađem razdoblju je kao akumulacija kapitala koja se mora odvijati prije akceleracije u pubertetu. Vrlo je teško povećavati volumen treninga nakon puberteta jer se ljudsko tijelo razvije i snaga u odnosu na masu više nije u povoljnom položaju.
A kada svemu tome još dodate i čeličenje spavanjem pod vedrim nebom.
- Nismo mi spavali pod šatorom zato što smo to htjeli nego zato što nismo imali novaca. Za regeneraciju nakon treninga sigurno je bolje da spavaš u hotelu, no to spavanje vani donosi vam otpornost. Kad imaš malo naviknut si na malo, a kada imaš puno više nisi naviknut na malo.
Svaka ozljeda njegove djece za Antu je predstavljala, prije svega, roditeljski stres, a posebno mu je bilo teško 1998. za vrijeme Zimskih olimpijskih igara u Naganu.
- U to vrijeme sam ja bio potrgan, a stari nije mogao na te Olimpijske igre jer je i on bio ozlijeđen pa je bio u krevetu. A u to vrijeme nije bilo mobitela pa nije bilo lako doći do Janice i trenera koji je bio s njom Marka Bošnjaka.
Nije mu bilo lako niti kada su neki kolumnisti pisali da je Gips tiranin koji se iživljava na vlastitoj djeci.
- To ga je jako pogađalo jer su te optužbe bile jako daleko od istine i one su bile posljedica nepoznavanja onoga što smo radili i voljeli. Možda će zvučati arogantno, no kako veli Balašević, "bili smo tamo gore gdje su rijetki stigli, a stigli smo jer nismo isti kao većina". Nemamo mi nikakvo posebno mišljenje o sebi, no ako moram odgovoriti tim ljudima reći ću da vi to ne razumijete i da mi nismo ni slični nečemu što biste vi mogli razumjeti. Ti ljudi su optuživali, a nemaju pojma niti o njemu niti o onome što smo radili, a kamoli o onome što smo voljeli.
Kao trener (i roditelj) Ante Kostelić potpisuje 18 medalja djece s najvećih svjetskih natjecanja, a tome valjda pridodati i 16 trofeja u Svjetskom kupu (4 velika i 12 malih Globusa). O nasretnijim trenucima za oca Ivica kaže:
- Tata je posebno ponosan na moje pobjede u skijaškim svetištima Kitzbuhelu i Wengenu. Kod Janice posebno su mu značila tri olimpijska zlata u Salt Lake Cityju 2002. jer to je bilo ispunjenje proročanstva, ali i njene pobjede u slalomu i spustu na istom Svjetskom prvenstvu, 2005. u Bormiju.
Premda u svojim dnevnicima ima zapisan svaki radni dan na snijegu, Ante Kostelić nije se upustio u pisanje memoara. Kada nas je nedavno nazvao radi jednog našeg članka o Ivici iz 2011. pomislili smo da je Gips počeo pisati djelo koje će ostati ukoričeno.
- On to skuplja više za sebe, ne vjerujem da će pisati o sebi jer jedan od njegovih postulata jest da je nepristojno govoriti pisati sam o sebi.
Pitali smo Ivicu da li pozdravlja ideju da otac više ne bude terenski trener već neka vrsta savjetnika mlađim trenerima i natjecateljima.
- Ja pozdravljam ono što on želi. Ostaje činjenica da njega neki hrvatski treneri gotovo nikad ništa nisu pitali. Zamislite situaciju da vi pokušavate biti vrhunski fizičar i da je u sobi pored vas Albert Einstein, a da ga vi nikad ništa ne pitate. Ja ne znam koji je razlog tome, ali to normalno nije. O razlozima možemo samo nagađati.
Hrvatski trener s najviše olimpijskih medalja (10) u kolovozu bi trebao proslaviti 83. rođendan, no on rođendane ne slavi.
- Čini mi se da on misli da su proslave rođendana stvar za djecu.Tata rođendane ne slavi, ni tuđe ni svoje, to ga valjda podsjeća na prolaznost vremena. Ipak, jednu njegovu gestu na tu temu nikad neću zaboraviti. Naime, kako smo mi u vrijeme mog rođendana, 23. studenog, uvijek obično bili u kanadskom Lake Louiseu, jedno jutro mi je, baš na moj rođendan, prolazeći pored mene kazao: "Znaš Ivice, ja ti nikad ne čestitam rođendane". A s time mi je zapravo ipak čestitao. U toj njegovoj gesti bilo je nešto autentično, nešto "cool" - prisjetio se Ivica.
Bog mu dao zdravlja jednako kao i vama i vašim obiteljima. Toliko sreće i radosti ste nam donijeli da čovjek iz poštovanja treba nakloniti se kad pored takvih veličina prolazi. Ne postoje ljudi koji su radili velike i ogromne stvari da nisu iz ljubomore i nerazumijevanja nailazili na zluarde komentare. Nisu vrijedni. Jedan je samo u povijesti svijeta bio 100% ispravan a i njega su razapeli. Sretno i blagoslovljeno vam bilo što god radili.