U društvu i državi u kojoj se većina ljudi žali i mašta o odlasku, jedan dečko iz SAD-a čvrsto mi je stisnuo ruku pri pozdravu i osmjehnuo se. On je sretan što je preletio Veliku baru i došao baš u Hrvatsku. Anton Lončar (22) sada je hrvatski plivač, a Lijepa Naša za njega je obećana zemlja. Majka mu je Amerikanka, a otac Branko – Hrvat, piše tjednik Max!
Vidi mu se u pogledu i načinu kako govori da je još uvijek nevino američko ‘dijete’, neiskvareno od društva i zapadne kulture, a rijetki su takvi u današnje vrijeme! U Zagreb je došao u lipnju. Čim je dao posljednji ispit na fakultetu, sjeo je na avion. Razloga je bilo više, ali najjači je želja da pliva za Hrvatsku.
Hrvati drže do kvalitete
– Mislim da sam u nekoj krizi identiteta. Bio sam odgajan kao Hrvat, ali ne govorim hrvatski. Tata ga govori, ali nije me naučio, učio me da budem velikodušan, da pomažem, da se brinem o drugima. Mislim da je to hrvatski način odgoja. Amerikanci više razmišljaju: što bih ja mogao učiniti za tebe, a ti za mene... Tako da mislim da imam hrvatski mentalitet i osjećam se Hrvatom – rekao je na početku Anton koji se plivanjem počeo baviti s 12 godina.
– Rastao sam brže od svojih prijatelja. Inače nisam kompetitivan, ali kada je riječ o sportu, onda jesam. Tako sam na prvoj utakmici sezone u osmom razredu slomio ruku u jednom dvoboju i za mene je sezona bila gotova. Kada sam se vratio dobio sam na kilaži jer nisam trenirao. Zato sam odustao od košarke pa je mama rekla da probam nešto drugo. Lokalni plivački tim imao je probe pa sam otišao i probao.
No plivački počeci nisu obećavali...
– Plivanje mi se sviđa zato što mogu pratiti napredak. Postoji vrijeme koje mogu pratiti i po kojemu vidim jesam li napredovao. U košarci toga nema. No u početku sam bio u grupi s početnicima i svi su me pobjeđivali. Uvijek sam bio zadnji. U srednjoj školi sam se poboljšao, sa 16 sam osvojio prvo državno prvenstvo. Na fakultetu sam još brže plivao i počeo sam razmišljati o tome kako sam Hrvat i kako je moj san, još otkako sam bio klinac, da nastupam za Hrvatsku. Tada mi je otac spomenuo mogućnost da plivam za Hrvatsku. Tako je sve krenulo – kaže Anton koji je kao i svako dijete imao sportske uzore.
– Kako sam kao dječak krenuo s košarkom, nisam imao neke plivačke idole, nego Dražena Petrovića. Moj tata mu je pomogao da dođe u SAD. Kada je došao, nije baš govorio engleski tako da je često bio kod nas na večerama, čak ga je moj tata ponekad i šišao, bili su prijatelji. Ja se tada još nisam ni rodio, ali sjećam se da sam kasnije gledao snimke njegovih utakmica. Imam doma njegov dres koji je i dalje na zidu, imam i tenisice i potpisanu loptu. On je bio moj heroj. Kada sam došao ovamo, počeo sam obraćati pažnju na hrvatske plivače. Shvatio sam da ima dobrih. Draganja je legenda, pa i Kožulj. Jako ih poštujem. A Michael Phelps je čudovište prirode, o njemu ne moram ni govoriti – priča plivač Mladosti koji je obitelj ostavio u Americi, a u Zagreb je došao sam.
Ovdje se treneri više brinu
S obzirom na to da je iskusio sport u Hrvatskoj i u SAD-u, može li to usporediti?
– Infrastruktura je bitna, ali fokusiranje na sportaša je bitnije. U Americi na fakultetu je bilo 35 dečki i tri trenera i ne dobiješ toliku pozornost, a ovdje nas je ponekad pet u grupi uz dva trenera. Mogu se fokusirati na tebe, mjeriti ti vrijeme, pogledati tehniku – priča Anton pa se osvrće i na mentalitet dviju nacija.
– Velika je razlika sigurnost. Kada sam bio na ljetovanjima na Pašmanu, roditelji bi mi rekli da se idem igrati na ulicu i tako je bilo. Nisu se bojali da će me netko oteti. U SAD-u nije tako. Mama me tamo ne bi pustila da biciklom odem do prijatelja.
Anton je zapaženiji plivački rezultat ostvario kada je prošle godine na Europskom prvenstvu osvojio 5. mjesto na 200 metara leđno s rezultatom 1:51.67. Približio se tako rekordu Gordana Kožulja čiji je rezultat za pet stotinki bolji. Na ovogodišnjem Europskom prvenstvu u Glasgowu došao je do polufinala na 200 m leđno, a san su mu Olimpijske igre.
– Ono što nisam napravio, a želim, jest oboriti državni rekord i otići na Igre. Finale SP-a bi također bilo sjajno... – priča Anton koji je inače završio međunarodne odnose, no trenutačno ga zanima samo Hrvatska i plivanje.
Welcome Ante!