Glavom je provirio ispod otvorenog poklopca deset godina stare srebrne alfe romeo 147 slovenskih registarskih oznaka.
– Koliko vidim, izgleda da ti je otišao akumulator – govorio je “mehaničar” Jakov Fak (25) svom serviseru skija iz slovenske reprezentacije. Prvi pogled na dvojicu dečki u srednjim dvadesetima ne odaje da je riječ o mladićima koji “drmaju” svjetskim biatlonom, uzimaju medalje gdje god se pojave. Zaboravili smo, kao nacija, na tog dečka u trenutku kada je hrvatski dres biatlonske reprezentacije zamijenio slovenskim. Da nije, imao bi danas kod kuće status Ivice Kostelića ili Sandre Perković, ponosili bi se njegovim medaljama, njegovi bi plakati visjeli gdje god se okrenemo. Koji su razlozi zbog kojih je morao učiniti takav korak i kako danas tu cijelu priču proživljava, doznali smo iz prve ruke. Ono čime nas je očarao je skromnost. Iako je na vrhu, najbolji na svijetu, Fak se nije promijenio. Slava, novac, društvo, jet-set i statusni simboli nisu njegovi prioriteti, to ga nimalo ne zanima. Samo je jedna stvar na čiji će spomen on zadrhtati – biatlon. Ljubav zbog koje je riskirao mnogo danas mu sve vraća. Sve u svemu, Fakova je priča dramatična sa sretnim završecima. Niccolò Machiavelli rekao bi: Cilj opravdava sredstvo. Dočekao nas je u Šenčuru, predgrađu Kranja, bazi slovenskih biatlonaca. Društvo je sat vremena ranije završilo pripreme na Pokljuki, upravo im je u tom trenutku počeo godišnji odmor, došli su pokupiti svoje automobile i krenuti svaki svojim putem, prema Mariboru, Ljubljani... Jakov u Hrvatsku, u Mrkopalj.
– Dobio sam punih pet dana godišnjeg! Nije problem, jer moje su misli ionako stalno vezane za biatlon, a kad nešto voliš, onda ti od toga ne treba odmor. Mi sportaši ionako se ne možemo duže odmarati, jer tijelo nam se brzo počne opuštati, a ovih nekoliko dana taman mi je da mi se opusti glava... Idem k roditeljima, posvetiti se malo svojim bližnjima, otići ću koji dan s djevojkom Mateom na more – kaže Fak.
Upravo prolaze tri godine otkako ste prešli u slovensku reprezentaciju. Postali ste u međuvremenu svjetski prvak, biste li to uspjeli da ste ostali u Hrvatskoj?
Ne. I u to sam uvjeren. Gledajte, ja sam pod svojom zastavom osvojio medalje na Svjetskom prvenstvu i Olimpijskim igrama, a kad sam shvatio da ljudi s kojima sam počeo graditi vrhunske uspjehe (trener Uroš Velepec, nap. a) ne mogu doći u Hrvatsku kako bi nastavili raditi sa mnom, napravio sam taj korak, otišao k njima. Znao sam što trebam, učinio to i, nisam promašio. Uostalom, u međuvremenu sam osvojio cijeli set medalja na svjetskim prvenstvima – zlato, srebro i broncu i to dovoljno govori jesam li pogriješio, to su moji čvrsti aduti.
Možemo li povući paralelu između vas i Eduarda, Brazilca koji je pod palicom naših trenera stasao u Hrvatskoj od svoje 15. godine, naučio sve o nogometu ovdje te na kraju uzeo hrvatsku putovnicu?
Dudu nije morao raditi iskorak iz Brazila kako bi poboljšao svoje uvjete, kod njih je nogomet i te kako razvijen. Kod njega je drukčije, on je mogao napraviti korak dolaska u drugu državu, jer se u njegovu sportu natječu klubovi. Kod mene je specifična situacija jer nogometaš ili biciklist mogu zadržati državljanstvo i nastupati za momčad iz druge države. U biatlonu se ne natječu klubovi nego isključivo reprezentacije, pa nije rijetkost da se sportaši odlučuju učiniti korak kao i ja, kako bi uspjeli, razvili svoj puni potencijal. Kad već govorimo o Eduardu, potreslo me kada mu je Martin Taylor slomio nogu, to nije bilo fer, bilo je ružno, ali i tužno da tako talentiranom igraču netko samo jednim potezom može gotovo uništiti karijeru.
Za koga navijate? Dinamo ili Hajduk?
Za Dinamo. Kad su plavi igrali protiv Arsenala u kvalifikacijama Lige prvaka, predvođeni Eduardom i Modrićem, to je bio nogomet koji sam želio gledati. Međutim, i ta je generacija brzo otišla iz Hrvatske...
Malo je poznato da ste igrali lijevo krilo, i to u službenim utakmicama.
To su lijepe uspomene, negdje tamo s kraja srednje škole. Igrao sam za seniore svog NK Mrkoplja, nisam bio neki vrhunski znalac, ali pamtim kako su izgledale te utakmice u Drugoj županijskoj ligi. Iako se radilo o najslabijem državnom rangu natjecanja, u svlačionici bismo se toliko uživjeli da je bilo napeto kao da smo igrali u skupinama Lige prvaka... Danas, kad dođem kući, obvezno sjednem na tribinu i pogledam dečke kako im ide.
Smatrate li se slavnim?
Ja?! Ma kakvi... Moj sport nije takav da donosi neku ludu slavu, nisam ja zvijezda. Ako je pravilo da je uspješan sportaš koji osvaja medalje na svjetskoj razini automatski i zvijezda, onda to za mene ne vrijedi. Ja sam skroman dečko, a najbolji primjer imam u svom biatlonu, riječ je o Oleu Einaru Bjørndalenu, najboljem zimskom sportašu svih vremena. Čovjek je otvoren i jako pristupačan, pa kako bih ja pored njega onda mogao biti drukčiji? Istina, pitaju me za autogram i fotografiranje, a najdraže mi je djeci objasniti kakav je to sport, o čemu je riječ, da ih naučim nešto.
Jeste li imali kakvih negativnih iskustava? Bilo u Hrvatskoj ili Sloveniji?
Nikad, sve su to lijepi susreti. Sa svakim svojim potezom, cilj mi je ne povrijediti nekog drugog. Da sam tip koji želi činiti suprotno, slijedom toga mogao bih očekivati i neugodnosti...
Kakvo je bilo djetinjstvo?
Iz obitelji sam koja je sa sela, baka je imala krave i ovce, a odrastao sam radeći poslove kao i svi drugi klinci na selu, vadio krumpir na njivi, kosio sijeno, cijepao s ocem drva za zimu... Ništa mi nije bilo strano ni teško. Pomogao bih rado svojima i danas po kući, ali uvijek to obave bez mene, žele me zaštititi, da se barem malo odmorim kad sam kod kuće.
Koliko je Mrkopalj utjecao na vas? Kakvi biste bili da ste odrasli u gradu, recimo u Rijeci... Što vam je zbog odrastanja u mjestu sa svega tisuću stanovnika nedostajalo u životu?
Ne znam... Imao bih možda veći izbor sportova, neke stvari bile bi mi dostupnije. Znate, u Mrkoplju imate dvije mogućnosti, ili nogomet ili skijaško trčanje, a ni danas se ništa nije promijenilo. Međutim, mislim da je takva okolina na mene pozitivno utjecala iako nisam imao uvjete kao neka druga, gradska djeca.
Kamo u Gorskom kotaru izlaze mladi?
Slabo sam izlazio. Nekoliko puta otišao sam u Delnice u diskoteku i nekoliko sam puta nakon nogometa ostao vani. Ali, nije mi to odgovaralo, više me vukao trening, tu sam se nalazio. Biatlon je i danas ostao moj najveći hobi, ali i moj život.
Tko vam je životni uzor?
Na samom početku, naravno, to su mi bili roditelji, poslije sam imao neke idole. Smatram da se danas gubi osjećaj za vrijednosti, da se ide preko granica. Ako si danas nekakva kvazizvijezda, važno je da ostaneš normalan, kakav si bio prije. Da budeš otvoren i, važnije, svoje znanje prenosiš na mlađe generacije.
Imali ste prilično kompliciranih situacija u životu, tko su vam bili najveći uzori?
Mario i Jasminka, moji roditelji. Pomogli su mi kad mi je bilo najteže, a pomažu i dalje, sada kada više nije teško. Njihova je potpora uvijek bila bezuvjetna, gotovo začuđujuća. Da se ponovno rodim, uz takve roditelje, uvjeren sam da bih ponovno došao do nivoa na kojem sam danas. Volio bih da u životu i ja budem tako dobar roditelj kao što su oni bili meni. Odgojili su me u skromnijem duhu nego što se danas odgajaju djeca, a nadam se da ću te kvalitete zadržati do kraja života.
Gdje je na najhladnije?
Najhladnija je Rusija, ništa manje ni Finska. Natječemo se na 20 Celzijevih stupnjeva ispod ništice. Ali, za mene nema lošeg vremena. Nisam od onih koji će se ljeti skrivati od sunca u hlad, treniram po svim uvjetima, ne smetaju mi ni kiša ni snježna mećava...
Što mislite da još možete napraviti u svojoj karijeri? Što se uopće događa s biatlonom, postaje li sport popularniji?
Natjecat ću se sigurno do Olimpijskih igara 2018. godine u Pyongyangu. Želim vidjeti gdje je moj plafon, dogurati najviše što mogu. A to je sigurno viši nivo od onog na kojem sam sada. Samo da me posluži zdravlje. Znate, biatlon je težak sport, na startu utrke u Svjetskom kupu ima nas 104 iz 35 zemalja. Sport se širi, gledanost se povećava iz godine u godinu, a s time dolazi popularnost. Dovoljno govori da sve naše utrke prenosi Eurosport...
Je li Hrvatska egzotična zemlja u tom sportu?
Bili smo do 2009. godine i moje medalje na SP–u u Južnoj Koreji. Nakon toga uslijedila je ona s OI pa u biatlonskom svijetu Hrvati više nisu bili egzotika. Taj pojam odlikuje one zemlje koje samo sudjeluju u natjecanju. Recimo, Brazilce u skijanju. Međutim, smatram da ni jedan sport bez malih zemalja ne bi bio zanimljiv. Zašto mala zemlja ne bi imala svog sportaša, nekoga čijim se uspjesima veseli?
Kako gledate na borbu malih i velikih zemalja? Svoju ili recimo onu obitelji Kostelić koja se uspješno bori više od desetljeća s velikima?
To je čista sportska romantika... Ljubav prema sportu jača je od svih nedostataka koje ti nemaš u odnosu na druge. To prati i želja za dokazivanjem. Dakako da je lakše pokazati kvalitetu ako si produkt velikog sustava, ali postoje ljudi koji su sposobni sve te nedostatke pobijediti i doći do vrha. Takvih nema puno, ali to ne znači da ne postoje.
Gdje živite, imate li, primjerice, penthouse u Ljubljani?
Nemam, naravno. Najviše vremena provedem na Pokljuki, na pripremama. Živim u hotelu Centar u sobi koja ima 20 kvadrata i s ostalim reprezentativcima dijelim balkon. Ne treba mi više, imam skuhanu hranu, čistu odjeću i to mi je dovoljno. Lijepo tamo paze na mene.
Hoćete li zaraditi u karijeri dovoljno da možete na kraju dići sve četiri u zrak?
Što se novca tiče, ovisi o tome koliko ću biti uspješan. Dakako je da se sportovi razlikuju i po zaradama, ali nije sve u novcu. Važnije mi je da sam zadovoljan onim što radim i da od toga mogu normalno živjeti. Ne vjerujem da mi će mi ikad cilj biti dići sve četiri u zrak, nego da ću uvijek pronaći motiv za stvaranje nečeg u životu, taj me nagon gura.
Zamjerate li sebi što niste završili fakultet?
Muči me što nisam diplomirao. Nakon Olimpijskih igara u Sočiju to će zasigurno biti jedan od prioriteta. No, ne namjeravam se samo zaustaviti na diplomi, želim i magisterij koji je, da je pohvalim, nedavno ostvarila moja djevojka. Krenuo sam na fakultet, na turistički menadžment u Iku pokraj Rijeke, ali prestao sam u trenutku kada sam se odlučio posve posvetiti biatlonu. I upravo je u tom trenutku počeo moj sportski uspon. Zanima me sportski menadžment, briga o sportašima i način kako ih odvesti na vrh. Tamo gdje nema sustava, pokušati ga uspostaviti i budućim generacijama pomoći da lakše od nas ostvare snove.
Što vas opušta? Kako se rješavate stresa?
Kad se vratim u svoj rodni Mrkopalj, tamo je mirno. Motiv nalazim u sredini u kojoj sam rođen. Samo je jedno mjesto dom...
Kako provodite ljeto u Hrvatskoj? Koja vam je najdraža plaža?
Zlatni rat na Bolu, bio sam s curom tamo lani, ostalo mi je u lijepom sjećaju.
Osjećate li se usamljeno, većinu ste godine sami?
Društvena događanja nisu moj stil, vodim prilično samotnjački život. Ali, želim li biti vrhunski sportaš, tako mora biti. Svatko može izabrati lakši put, ali onda nije siguran da je to onaj koji će ga odvesti do vrha...
>>Ništa od nove medalje za Jakova Faka
