U svom redovitom videokomentaru (poslije svake utakmice naše vrste) Tomislav Paškvalin, naš bivši proslavljeni vaterpolist, nakon finala splitskoga EP-a s Mađarskom i osvojenog zlata, istaknuo je:
– Ono što je bitno naglasiti: imali smo danas sjajnu obranu i sjajnog Bijača. Marko je svojim bravuroznim obranama omogućio suigračima da ovu tešku utakmicu završe kako treba.
Bili fizički najspremniji
Čestitke našem 31-godišnjem vrataru stižu sa svih strana, proglašen je, uostalom, i najboljim vratarom prvenstva (trofej mu je uručio Renato Živković, direktor EP-a), s pravom smo ga nazvali junakom finala, ali on kaže:
– Nisam ja junak, ili barem nisam samo ja. Junaci su i svi moji suigrači, kao i ona predivna publika koja nas je nosila ne samo u finalnom dvoboju, već od početka prvenstva. Godinama sam u vaterpolu, ali ovo doista nisam doživio i bilo bi mi žao da sam to propustio, da sam završio karijeru a da nisam osjetio nešto ovako. Bio je to težak finale, na jednu loptu, i odlučile su nijanse – napomenuo je Marko želeći nešto posebno istaknuti:
– Bili smo tjelesno i mentalno savršeno pripremljeni i zato smo europski prvaci!
Zato, čestitke i našem stožeru, posebno Ivici Tucku, Zoranu Bajiću, Juri Marelji i Peri Kuterovcu, ali i navijačima u Spaladium Areni koji su zdušno bodrili naše igrače od prve do 32. minute, ne dajući im da klonu ni u trenucima kad im nije išlo.
– To je uistinu neponovljivo, to se valjda doživi samo jednom u životu. Teško je riječima iskazati tu sponu navijača i nas igrača u vodi. Ovo što je Split pružio nama i svima koji su igrali ovdje zaista ćemo pamtiti do kraja života. Hvala im od srca i ovo zlato je zlato svakog navijača koji je bio u Areni, ali i cijelog Splita i Hrvatske, koji su nam davali podršku.
Važno je i to da u grotlu Spaladium Arene vi nijednog trenutka niste gubili glavu?
– Sigurno, u nekim odlučujućim trenucima gdje se lomila utakmica nismo radili previše pogrešaka i eto mislim da je to i presudilo u finalu. Navijači su nas nosili tijekom cijelog turnira, ali mislim da smo mi sačuvali mirnoću u igri. Dapače, bili smo iznimno mirni. Borili smo se i vjerovali da možemo.
Kako objašnjavate tu mirnoću, ipak nije lako sačuvati hladnu glavu kad se vode onako žestoki okršaji.
– Da, mi smo o tome razgovarali i bili smo odlučni u tome da ostanemo mirni, usredotočeni na igru. Mislim da je na to utjecala iznimno dobra psihička i pogotovo fizička priprema koja nam je davala tu mirnoću u odlučujućim trenucima. Kad se lomila utakmica nismo radili velike pogreške, čekali smo svoju šansu. I u svakoj smo utakmici tu šansu i dočekali, i na kraju je i iskoristili.
Nedostaje još zlato s OI
Proglašeni ste najboljim vratarom Europskoga prvenstva u Splitu, koliko vam to imponira?
– Ma najvažnije je da je zlato oko vrata, sve ostalo je nebitno. To je bio san koji se ostvario i zato smo zlato dobro proslavili i još ćemo ga slaviti. Što bi mi vrijedilo da sam najbolji vratar turnira, a da nismo osvojili zlato.
Dio zasluga za vaše sjajne obrane očito pripadaju i treneru vratara u reprezentaciji Renci Posinkoviću. Što vi kažete?
– Renco je zapravo mene uveo u seniorski vaterpolo davne 2009. godine, kad me kao mladog momka prepoznao i doveo u Mornar (tada je u Jugu na poziciji vratara bio nezamjenjiv Frano Vićan, op. a.). I Renco uistinu ima jednu mirnoću kojom odiše i kojom ulijeva veliko samopouzdanje svakom vrataru. Ja sam imao priliku, Bogu hvala, i prije raditi s njime i sada nemam što reći nego hvala mu od srca, ovo je velika njegova zasluga – naglasio je Marko koji je kao vratar Mornara dvije godine bio stanovnik grada pod Marjanom.
Koliko je taj boravak u Mornaru utjecao na vašu karijeru?
– To je sigurno bila prekretnica moje karijere. U Jugu sam bio treći ili četvrti vratar i kad me Renco pozvao u Mornar, brzo sam se odlučio. Otišao sam u prave vode. Posinković je sjajan trener, u Mornaru su me primili na predivan način, u te dvije godine sam odskočio. I zato mi je drago da smo u Splitu došli do zlata.
I sve to događa se nakon što Bijač koji brani za Olympiakos nije imao baš najbolju sezonu u grčkom prvenstvu. Nije nešto posebno ni kiksao, ali u situaciji dvojice gotovo podjednakih vratara trener Theodoros Vlachos prednost je dao grčkom reprezentativcu Zerdevasu koji u Splitu nije branio zbog ozljede. Na to Marko kaže:
– Teško je nama vratarima procjenjivati te stvari, posebno pričati o sebi ili tako o nekim trenucima iz karijere. Sigurno je da ima boljih i lošijih trenutaka, u sportu je to normalno. Pogotovo nama golmanima. Tu je sve malo istaknutije jer čim niste na 100 posto, odmah se svaka pogreška vidi. O sebi mi je pričati teško, ali ono što mogu reći jest to da se osjećam dobro. Cijelo ljeto sam se tako osjećao i nadam se da će tako i ostati – zaključio je Marko.
Eto, u obitelji Bijač, u samo tjedan dana, osvojena su dva trofeja: tata Maro je u Ostiji, ljetovalištu pokraj Rima osvojio veteranski europski naslov (doduše klupski, kao član Dubrovačkih veterana), a sin Marko je na europskom tronu kao vratar najbolje hrvatske vrste. No Marku to nije prvo zlato: u njegovim vitrinama već je svjetsko zlato iz Budimpešte 2017., pa se sad čeka još samo olimpijsko. No Pariz 2024. je blizu...
>> Hrvatska u infarktnom finalu svladala Mađarsku i postala prvak Europe!
