Rezultati hrvatske nogometne reprezentacije na dva posljednja Svjetska prvenstva, zbog borbe jedne "male" države s "velikima", svjesno i nesvjesno postaju inspiracija za sve nogometne reprezentacije država koje tek dolaze na ozbiljnu nogometnu scenu. Reprezentacije koje više ne žele biti samo simpatični usputni sudionici svjetske nogometne smotre, nego kreatori nove globalne karte nogometnog poretka. Hrvatska je prva mlada i nova reprezentacija koja je posljednjih dvadesetak godina u "stari" poredak unijela kontinuitet, a ne tek simpatično jednokratno iskakanje nekog "novog".
Kroz povijest Svjetskog nogometnog prvenstva postojale su reprezentacije koje su igrale uloge "malih" među "velikima". Prvi je to bio Urugvaj, koji i dan-danas nije daleko od šansi za medalje (1930. - zlato, 1950. - zlato, 1954. - 4. mjesto, 1970. - 4. mjesto, 2010. - 4. mjesto). Zatim je svoje vrijeme imala Švedska (1938. - 4. mjesto, 1950. - bronca, 1958. - srebro, 1994. - bronca). Nakon toga došla je – i još traje – Nizozemska kao reprezentacija s najduljim kontinuitetom velike reprezentacije bez zlata, tako da ona i nema simbolički status "male" nogometne države (1974. - srebro, 1978. - srebro, 1998. - 4. mjesto, 2010. - srebro, 2014. - bronca).
Reprezentacije koje se stalno očekuju, ali nikako da ostvare kontinuitet na svjetskim prvenstvima su Portugal i Belgija. Zato je to učinila Hrvatska.
Hrvatska je jednokratno zabljesnula 1998. godine kao debitant osvajač medalje, a onda je 2018. i 2022. hrabro i uporno zauzela poziciju reprezentacije na koju se jednostavno "mora računati". Iako glavnu ulogu u podjeli medalja i dalje vode "stare" reprezentacije, uključujući i one koje su do 1998. imale tek sekundarne rezultate, a sada po prvi put osvojile zlato (Francuska i Španjolska), a onda pokazale da to namjeravaju sada i ponavljati (Francuska), sve su snažnije indikacije da prvenstvo može osvojiti napokon i netko potpuno novi.
Pogledajmo ilustraciju koja reprezentacije dijeli na osvajače prvenstva (crveno), stare osvajače medalja i polufinaliste bez zlata (narančasto) i nove osvajače medalja i polufinaliste (plavo). Dvije "stare" i "velike" reprezentacije koje do 1998. nisu osvajale prvenstva, sad su to napokon učinile: Francuska i Španjolska. Nizozemska je nastavila svoj kontinuitet najuspješnije reprezentacije bez zlata.
Dok je trajao taj statistički očekivani pomak Francuske i Španjolske uvrštavanjem među osvajače, dok se Nizozemska i dalje trudi to postići, ali i dalje ostaje kratka za taj jedan korak, dok i dalje jednokratno iskaču neke nove reprezentacije i onda još brže nestaju, Hrvatska je ubrzala statističku nogometnu povijest i otvorila svijest da prvenstvo može osvojiti i netko potpuno novi. Među novima "malim" nogometnim državama od 1998. tri su se reprezentacije pojavile u polufinalima po jednom (Turska, Južna Korea i Maroko), a Hrvatska sama triput. Možemo jednostavno reći da "napad" na stari nogometni poredak predvodi Hrvatska. Kad se u završnicama nokaut faze u Rusiji i Kataru promatrala svjetska nogometna javnost – od medija, komentatora, bivših nogometaša, pa sve do navijača iz raznih "malih" nogometnih država čije se reprezentacije nisu plasirale ili su ispale iz natjecanja – posebne simpatije, zanimanja, rasprave o mogućnostima i nemogućnostima (što su ta dva prvenstva dalje odmicala) fokusirale su se posebno na Hrvatsku. Čak i oni kojima iz bilo kojih razloga Hrvatska nije navijački izbor, jednostavno su se o nju morali "očešati".
Hrvatska je pokazala da se "mala" država može umiješati među "velike". I to ne jednom slučajno, nego da se to može ponavljati. Sad je ta svijest "zarazila" čitav niz reprezentacija "malih" nogometnih država. A intenzitet te "zaraze" vidjet ćemo već na sljedećem nogometnom prvenstvu s tri države kao domaćinima. A sve tri će se pripremati na to da prođu skupine i nakon toga odu dokle god bude moguće. A neusporedive su s Katarom, pa čak i Rusijom (koja je kao domaćin dogurala do četvrtfinala). A o željama sve većeg broja "Maroka" da i ne govorimo. Inspirirajući druge Hrvatska i samoj sebi radi problem, jer će se ponavljanje rezultata još više otežati.
Sve više igrača iz cijelog svijeta igra u najjačim europskim ligama, a europski i južnoamerički treneri preuzimaju klubove iz cijelog svijeta. Sve reprezentacije taktički sazrijevaju i mogu iznenaditi i one najjače. To se pokazalo u Kataru u najraznovrsnijim oblicima. Sada sve te reprezentacije razmišljaju da na sljedeće prvenstvo dođu kao Hrvatska ili da preuzmu ulogu Maroka na ovom prvenstvu. U Kataru su se iznenađenja događala u gotovo svim skupinama, ali su ostala na iznimkama u nokaut fazi. Sve su "male" reprezentacije ispale u prvoj nokaut utakmici (Japan, Senegal, Australija, Švicarska, SAD, Poljska i Južna Korea), osim Maroka. Hrvatska (koja je prije Katara imala status ugodnog iznenađenja u Francuskoj i Rusiji, ali ne puno više od toga) već je igrala ulogu nove "velike".
Na sljedećem prvenstvu (2006. u Kanadi, SAD-u i Meksiku) očekivan je dodatni korak "malih" nogometnih država, a to može samo značiti i veći prolazak ne samo u nokaut fazu, nego i kroz sve više stepenica nokaut faze.
Nakon gubitka polufinalne utakmice s Francuskom izbornik Maroka samouvjereno je najavljivao borbu za popravljanje rezultata u sljedećim ciklusima. To je inspiracija koju je izazvala Hrvatska, a sada je već u vlastiti put želi ugraditi Maroko. Što se time najavljuje? Da će Hrvatska i Maroko do najviše pozicije na sljedećim prvenstvima? Ne tek tako pojednostavljeno. Na sljedećim prvenstvima možemo očekivati neke nove "nove", i to ne samo na četvrtim, trećim i eventualno drugim mjestima. Hrvatska je otvorila vrata, a Maroko već prihvatio izazov borbe za zlato, bez kompleksa da je ono rezervirano samo za "stare" i "velike" reprezentacije. I novac i suci i naramci iskustava i taktičke zrelosti više nisu nepremostive prepreke pred kojima bi "nove" reprezentacije unaprijed kapitulirale. To je posljedica hrvatske "drskosti" s prvenstava u Rusiji i Kataru.
Stari nogometni poredak u kojem uglavnom pobjeđuje 5-6 jednih te istih reprezentacija možda će i stvarno i simbolički završiti s krajem prvog nogometnog stoljeća (1930-2030.). Hrvatska možda neće biti prva od novih reprezentacija koja će "otići do kraja", ali je prva rezultatski najavila da je to moguće. Dolazi promjena koju je statistički najavila Hrvatska. Hrvatska je poput trčanja štafete, otrčala tri kruga sama za "ostatak" svijeta i sada se svaka nogometno "mala" država nada da može iz hrvatskih ruku (ili bolje nogu!) preuzeti tu štafetu i da je onaj zadnji krug, krug do pobjede – njezin! Hrvatska svjesno ili nesvjesno inspirira druge na pomisao "ako može Hrvatska, možemo i mi"...
Drugi hoce kao Hrvatska ...ali... samo je jedna Hrvatska i samo su jedni Hrvati.