U vrijeme njegove najveće igračke slave novinari su ga zvali "Karlo Veliki" a za prijatelje je bio "Džingo", po Džingis Kanu, kažu zbog okretnosti s kojom se isticao braneći između vaterpolskih vratnica. A Karlo Stipanić posebno se isticao braneći četverce pa se i danas priča priče o njegovim pothvatima.
A o svemu tome, pa tako i o olimpijskom zlatu iz 1968. i srebru 1964. te o tri uzastopna naslova najboljeg vaterpolskog vratara na svijetu, govori njegova biografija koju je autorski potpisao Josip Maras te urednički novinar HRT-a Lovorko Magdić.
A ove ukoričene priče o jednog istinskoj sportskoj veličini, u ovakvoj obliku, zacijelo ne bi bilo da nije bilo Stipanićeve supruge Gigliole koja je skupila i sačuvala 16 tomova novinskih isječaka i fotografija vezanih uz sportsku karijeru svog supruga. Priznaje to i sam glavni junak ove priče koji je supruzi zbog toga itekako zahvalan.
Uspješna Stipanićeva sportska karijera prikazana je kroz tri osnovne strukture a to su nastupi s matičnim klubom Mladost, nastupi za reprezentaciju SFRJ te način kako se postaje najboljim vaterpolskim vratarem na svijetu.
Za svoj uradak autor tvrdi da je knjiga svjedok jednog drukčijeg vremena od onog u kojem danas živimo i za koje nerijetko zaboravljamo da je uopće postojalo. A u tom vremenu Karlo Stipanić bio je sportski div, olimpijski pobjednik i četverostruki europski klupski prvak sa svojom Mladosti.
U to vrijeme bilo je utakmicama u kojima bi Stipanić obranio dva, tri pa i više četveraca a i danas se na Mladosti prepričava storija čiju nam je autentičnost i sam potvrdio.
- Da, istina je da sam ja jednom ruskom vaterpolistu, a igrali smo u Moskvi protiv CSKA, vratio loptu nakon što sam mu obranio četverac. Kad sam mu obranio penal on je krenuo plivati nazad a ja sam mu bacio loptu rekavši mu "daj probaj još jednom".
Na promociji knjige održanoj u Nacionalnoj sveučilišnoj biblioteci, o Karlu Stipaniću biranim riječima govorili su njegovi suigrači (Bonačić, Kruz) ali i veliki mladostaši iz mlađih naraštaja kao što su Tomislav Paškvalin, Perica Bukić, Dubravko Šimenc i Josip Pavić, najbolji vratar svijeta u olimpijskoj 2012. godini i olimpijski pobjednikiz Londona koji je kazao:
- Puno puta sam gospodina Stipanića zvao i pitao za savjet i shvatio da je bio sportaš ispred svog vremena. Recimo, on je nakon jakog zagrijavanja znao nakratko odspavati a se potpuno smiri i to je bila jedna vrsta meditacije a te neke stvari sam i ja primjenjivao. Pitao sam ga dakako i kako braniti bliži kut, kao braniti četverce pri čemu bih ga uvijek zezao da je peterac obraniti teže nego četverac.
Tajnu brzine tatinih ruku pokušala je razjasniti njegova kći Jasmina Finelli:
- Malo je poznato kako je moj otac otkrio svoj golmanski talent. Bilo je to kroz sviranje klavira. Njegova mama tjerala ga je na satove klavira a njemu je bilo draže pikulati se s prijateljima. Nakon toga bi stavio svoje zamazane prste na bijele tipke klavira i učiteljica bi poludjela. A toj gospođi tata treba biti zahvalan jer ga je ona bila spreman opaliti šibom po prstima i tu je on razvio svoju brzinu reakcije izbjegavajući šibu.
U svom govoru Krešimir Kruz je poželio da ova promocija bude prvi korak ka vraćanju starog mladostaškog amblema, simbola naših pobjeda a to je i Džingova želja. Dubravko Šimenc je pak anegdotalno pričao o tome ako je Stipanić na feštama boce otvarao zubima a njegov otac Zlatko mu je ispričao pak ovo:
- Pričao mi je tata da su vaterpolisti 1972. na Hvaru sudjelovali u svečanosti otvaranja hotela Amfora i da su to činili uz pjesme Vice Vukova. Da, vi ste bili najveći frajeri. Znam i kako ste mi oca napili kada sam se ja rodio.
Puno toga zna i Ozren Bonačić kojem je jednom Stipanićeva supruga rekla "nadam se da će Bone jednog dana progovoriti". No, legendarni Bone se "zavjetovao šutnjom".
Stipaniću i njegovu naraštaju priznanje je odao i Perica Bukić, igrač sa oko 450 reprezentativnih kapica, što pod zastavom SFRJ a što pod hrvatskom.
- U temeljima svih kasnijih uspjeha hrvatskog vaterpola su uspjesi Karlova naraštaja. Njihovo olimpijsko zlato i srebro nama su bili svjetionik. Ja sam u Mladost došao 1987. i moj naraštaj bio je tri puta prvak Europe ali je Stipanićev to učinio četiri puta. Zacijelo nema niti jednog drugog hrvatskog kluba u ekipnim sportovima koji je osvojio sedam naslova prvaka Europe.
Na promociji se pojavio i 92-godišnji reporter Radiša Mladenović čija fotografija krasi naslovnicu knjige.
- Stavili smo njegovu fotografiju bez da ga pitamo. Ti se Radiša, dakako, slažeš. Jel' tako? - kazao je Karlo Stipanić u svoje vrijeme poznat kao ponajveći veseljak i šoumen u svakoj momčadi za koju je igrao. .
