Promocija knjige Milana Ilića "Keglić naše mladosti" (nakladnik Društvo za sportsku rekreaciju Črnomerec) napunila je Hvidrinu dvoranu u Slovenskoj bivšim zagrebačkim haklerima i – emocijama. Sijede glave bile su presretne što se netko sjetio knjigom obilježiti 40. obljetnicu organiziranog prvenstva Zagreba u malom nogometu na Kegliću. Ova je knjiga i zalog da Keglić, na kojem su se živjeli naši haklerski dani, neće doživjeti onu "što nije zapisano, nije se ni dogodilo".
Govorili su autor Milan Ilić, proslavljeni bivši hrvač na čiju se inicijativu došlo do knjige Milan Špalj, malonogometni čovjek dušom i tijelom iz obližnje Grahorove Dubravko Klement Lima, a osobito emotivno legendarni hakler i uvaženi novinar Anton Samovojska. Uz minutu šutnje za sve one koji više nisu među nama. Misli su otišle k Zoranu Aplencu, Stjepanu Majoru, Dušku Balabanu, Ivanu Fajdetiću...
Na Kegliću se igralo do 1997. kada je prvenstvo preselilo na Jelenovac, čulo se da je na Kegliću odigrana 12.471 ligaška utakmica bez onih kvalifikacijskih, da je prodefiliralo u tom razdoblju oko 10.000 haklera...Ali više od tih brojki značilo je opet vidjeti te ljude s hakla - ne bi bilo uputno sve ih nabrajati jer bi sigurno netko bio nenamjerno zaboravljen – sjetiti se tih dana na Kegliću...
"Što je Keglić činilo posebnim? Teško je to objasniti. To je naprosto trebalo doživjeti. To je jedna od kultnih točki grada Zagreba. Tamo se znalo da počinje u tri, odnosno u pola četiri, i da će se toga dana odigrati šest utakmica. Igralo se od ponedjeljka do subote. A bilo je od 500 do 1.500 gledatelja. I znalo se da će se imati što vidjeti. A i oni koji su igrali, uživali su u tome. Prvo se dogodilo nešto što se do tada nije događalo, na Keglbajsu se igralo i pod rasvjetom. Teško je to opisati s današnjeg stajališta kad sve postoji, o nečemu što je bilo davno. Što je donosilo neke užitke koje je danas teško razumjeti...", ispričao je Samovojska u knjizi...
Da, tada su se na Kegliću u istoj svlačionici skidale obje momčadi, suparnici su zajedno nakon tekme išli na piće kod Labusa, koji je u subotu roštiljem počastio društvo, navijalo se za neku momčad, a ne protiv neke momčadi...
Keglić naše mladosti. Bilo je lijepo. I lijepo je sjetiti se.
>> Svjetsko zlato osvojila šestorica Hrvata, a sad se po njima snima film
Keglić su posebnim činili ljudi, a ne sam teren po sebi. Zapraf mi se teren nigdar ni sviđal jer je bil širok, a s malim (rukometnim) golovima. Ipak si uvijek mogel naletjet na nekog poznatog, svi su s nekim čudnim oduševljenjem komentirali tekme, mogel si nakon tekme odmah i na pivu. S druge strani tad nije nit postojalo tolko puno uređenih igrališta kak danas....sve pomalo i to je bilo to. Velki pozdrav malonogometnim legendama - m gdje bili !!!