Dok se Marcella Lippija i Jürgena Klinsmanna molilo da ostanu, Cico Kranjčar je nastojao "da ga se ne primjećuje". O Kranjčaru se znalo i zna svašta, i ono što treba i ono što ne treba. Jedino se nije znalo da je toliko tvrdoglav. Većina je navijača, trenera i igrača već tjednima bila na jednoj, a on na drugoj strani. Ali usprkos tome što je postao "Pale sam na svijetu", do kraja se ponašao kao neshvaćeni genij kojega ugrožava "teror većine".
Ustrajao je u tvrđenju "sve sam učinio" i "ni za što nisam kriv"! Nije se osjećao odgovornim za rezultat koji je ne samo ispod očekivanja navijača nego i ispod njegovih obećanja. Ponašao se kao političar koji obećava, ne ispuni obećanja, a onda to još ni ne priznaje. Je li neki naš političar sam kao odgovorna osoba napustio svoje mjesto nakon nekog očitog neuspjeha i skandala?
U Japanu se povuče nakon što vlak zakasni pola sata, kod nas bi valjda morala nestati cijela željeznica. Kranjčar u Njemačkoj ne učini ništa, ali se ne osjeća odgovornim? Ništa čudno i sasvim sukladno etosu u kojemu je stav "baš me briga" opće mjesto. Takav stav nema samo dojučerašnji selektor, on se osjetio i među igračima. Kako se ponašaju odgovorni selektori i igrači, najdojmljivije su pokazali Talijani i Nijemci.
Odgovorni igrači djeluju kao uvježbani, moderni i efikasni poslovni tim, a njihovi selektori kao kompetentni stručnjaci koji znaju što hoće. Naši su se igrači ponašali kao seljačka radna zadruga, a izbornik kao samodopadni direktor iz nekadašnjeg "udruženog rada". Zato su Lippija i Klinsmanna, kao uspješne, molili da ostanu, dok se Kranjčara, iako neuspješnoga, moralo "zamoliti" da ode.
