Do devedesete to su bili izolirani slučajevi, nije ih bilo puno, a čak i odlazak Vilsona Đonija u Dinamo i kontra Hajduka dovođenjem Stjepana Deverića trebali su valjda pokazati da su to samo iznimke koje potvrđuju pravilo. Iz suprotnog se dvorišta u pravilu ne dovodi nikoga. Iz barem dva razloga. Sami igrači imat će tu veliku moralnu dvojbu, a puk će se teško naviknuti na to da vidi novo lice u "krivom" dresu.
Vremena su se promijenila, novac je postao sve i sva, pa kad je velika četvorka pala na dva imena s obje strane, postalo je lakše. No, daleko od toga da nije bilo svega. Najteži ceh platio je Joško Jeličić koji je za velik novac doveden u Dinamo kako bi plavi dosanjali europski san. No, Jela je bio Hajdukovo dijete, legitimni nasljednik Aljoše Asanovića, i Split mu odlazak nikad nije zaboravio. Kao što će uvijek biti onih koji će Niku Kranjčara sa zagrebačke strane optuživati za izdaju.
No, zanimljivo je da baš ti igrači, poput Jeličića, Kranjčara, pa Ivana Bošnjaka ili Goce Sedloskog, ako su bili pravi, lako su zadobili srce tribina novoga kluba. U pravilu, navijače se ne može prevariti, nogomet je možda i baš zbog tog svog karizmatičnog statusa toliko obljubljen.
Bilo bi tih priča i više da su se ostvarili svi prijelazi o kojima se razglabalo. Zanimljivo je iz današnje perspektive sjetiti se da je stariji brat Zdravka Mamića, Stojko, svojedobno bio nadaren Dinamov junior, ali kasnije i Hajdukov senior, no to nije jedina veza između Dinamovih čelnika i Hajdukovih nogometaša. Sin negdašnjeg predsjednika plavih Josipa Šoića, Željko, igrao je i za Dinamo i za Hajduk.
U Splitu će, pak, pamtiti da je Goce Sedloski, Hajdukov negdašnji stoper, uživao dok je igrao za plave protiv Hajduka. I nadaju se da će uživati i Niko, možda već danas.
