Osmi Dinamov naslov prvaka slavio se tiše i diskretnije od bilo kojeg
prije. Kao da je ta titula nešto normalno, nešto se Maksimiru
događa svake godine. Svi već pričaju bajke o Ligi prvaka, proljeću
u Europi, a pritom zaboravljaju da ni mnogo jače Dinamove momčadi od
ove nisu bile ni blizu tom pothvatu. Ne ostvare li modri taj cilj, opet
će se svijet srušiti, opet će se ismijavati Mamićeva vizija, a Kužeov
prvi trofej bit će zaboravljen.
A trener Modrih ipak je zaslužio ovacije i još jedan osvrt na svoje
remek-djelo. Kuže je vratio osmijeh frustriranom Dinamovu navijaču,
koji se već tri godine ničemu nije veselio.
Kuže je ušao u galeriju Dinamovih velikana jer je izbacio iz
svlačionice gubitnički mentalitet, jer je majstorski posložio momčad,
jer je igrao atraktivan i dopadljiv nogomet i jer je pobjegao Hajduku
33 boda. Ovaj će rezultat teško ikada biti nadmašen.
Podsjećamo da je Kuže momčad preuzeo nakon najgore sezone u povijesti,
a upravo su ti gubitnici, Drpić, Buljat, Bošnjak, Eduardo..., utisnuli
najdublji pečat u ovu titulu. Kuže je otkrio Chaga i Etta, od Modrića
napravio playmakera svjetskog kalibra, od Turine najboljeg
vratara lige...
Kužeovu djelu težinu daje i činjenica da se prošetao ligom bez ijednog
standardnog A-reprezentativca.
U Dinamovoj “sezoni vraćanja osmijeha” bilo je i pogrešnih koraka, iz
kojih bi trener morao izvući pouke, jer ih je on sve i proizveo. Kad je
god eksperimentirao sa sastavom, Dinamo nije igrao dobro. Europa to
neće opraštati, tu neće biti popravka, jedan trenerov pogrešan potez
kistom mogao bi biti biti koban.
POGLED
