U nogomet sam se zaljubio čim sam postao svjestan samoga sebe, odnosno čim sam prohodao i počeo napucavati sve što bi me podsjetilo na loptu. Moj pokojni otac bio je žestoki, fanatični navijač Hajduka, a ta se ljubav očito prelila i na mene. Kad bih kao mladi ministrant išao nedjeljom u crkvu, znao bih se tiho, u sebi, moliti da Hajduku bude dobro. Sanjao sam, maštao o tome da jednom odjenem taj sveti bijeli dres, istrčim pred navijače i odigram neku kreativnu akciju sa svojim tadašnjim idolom Juricom Jerkovićem. U selu nije bilo televizije, utakmice smo pratili na tranzistoru, a često je i lokalni svećenik glumio spikera, a mi djeca smo se smijali i uživali. Sve je bilo nekako romantičnije. Ta nedostupnost multimedije i informacija davala je posebnu draž mojoj dječačkoj mašti – priča nam 60-godišnji Ivan Gudelj, proslavljeni igrač Hajduka i čovjek čija je životna priča, istini za volju, više puta ispričana i o njoj je nedavno čak snimljen i film, ali priča Ivana Gudelja toliko je prožeta nevjerojatnim događanjima da se u razgovoru s njim uvijek otkrije nešto novo.
Njegova priča nije samo nogometna, odnosno sportska. Njegova je priča, kako i sam naglašava, ljudska, motivirajuća i može poslužiti kao primjer svakom čovjeku koji pomisli da se našao pred zidom i ne može dalje. Gudelj je došao u Split kao naivan, dobroćudan i siromašan dječak iz Zmijavaca, sela nadomak Imotskog. I, najblaže rečeno, postao zvijezda i to ne samo Splita nego cijele Jugoslavije. Ali, u trenutku najveće moći, najveće slave i najvećeg ugleda karijeru je prekinuo zbog bolesti. Samo nekoliko sekundi preokrenulo mu je život iz temelja. Tragedija se dogodila 13. rujna 1986. godine na Poljudu, za vrijeme utakmice Hajduk – Crvena zvezda. Gudelj se, nekoliko minuta prije kraja utakmice, srušio na tlo. Navijači su mu zviždali misleći kako glumi da je ozlijeđen. Ali on nije glumio. Tijelo mu je jednostavno počelo otkazivati. Tek se poslije doznalo da je riječ o hepatitisu B, odnosno žutici. I tu zapravo počinje nadrealna priča o ovom nogometašu. No prije nego upitamo našeg sugovornika o najtežim životnim trenucima on nam je odlučio prepričati još detalja iz djetinjstva.
Ivan Gudelj sa svojim ocem na pričesti u Zmijavcima
– Teško se živjelo šezdesetih u Zmijavcima. Dosta ljudi odlazilo je trbuhom za kruhom na rad u Njemačku, a mi koji smo ostali preživljavali smo kako znamo i umijemo. Moja majka bila je domaćica. Odgajala je i podizala sestru, brata i mene. Otac je radio kao čuvar tvorničkih pogona u Imotskom. Mi djeca bili smo odgajani u strogom katoličkom duhu. Išli smo na misu, pomagali starijima, čuvali krave, išli u polje... Bilo je to jedno zdravo, veselo i šareno djetinjstvo. Sjećam se da mi roditelji nisu dali da idem igrati nogomet na livadu ili na ulicu dok ne poberem duhan iz polja. To je bio uvjet. Naime, nogomet je tada još uvijek bio nekakva razonoda na kakvu stariji ljudi nisu gledali blagonaklono u trenucima dok se jedva preživljavalo. Ali kad bismo završili sa školom i radom, onda smo se išli kupati na Vrljiku, a igrao bi se i “balun”. Branke smo radili od drveta kojim su naši stari podupirali povrće u vrtu, a mrežu smo izrađivali od vreća za krumpire – prisjeća se Gudelj dok sjedimo u hladu na klupi podno Marjana s kojeg puca pogled na stadion Poljud.
Htio je, kaže, u mladosti postati svećenik, ali sve se promijenilo kad je jednom u osnovnoj školi tijekom velikog odmora zaigrao utakmicu s vlastitim profesorima. Tada mu je, prepričava Gudelj, profesor povijesti i zemljopisa Ićo Kutleša kazao: “Mali, ti moraš početi igrati u Mračaju, a završit ćeš u Hajduku.” To se i dogodilo svega nekoliko godina poslije. Gudelj je u ranoj mladosti počeo igrao za NK Mračaj iz Runovića. Riječ je o prvom klubu na području Imotske krajine, a u kojem su prve nogometne korake napravili, primjerice, Iko Buljan, Branko Tucak, Stanko Mršić, Zvone Boban. Gudelja je krasila tipična dinaroidska konstrukcija: široka ramena, snažna prsa, a bedra i ruke kao od brda odvaljeni. A tada, ne treba ni podsjećati, Gudelju nisu bili dostupni energetski napici, dodaci prehrani, proteini, teretane i sve one čudne kemikalije omiljene među današnjom omladinom. Danas ga bivši suigrači opisuju kao najvećeg ratnika, upornog i neumornog veznjaka, motora Hajdukove igre koji s travnjaka nikad nije odšetao u čistom dresu.
Ne treba trošiti previše riječi ni na njegovu galantnost. Na prste jedne ruke mogle bi se izbrojiti osobe nježnijeg spola koje prema Gudelju nisu gajile neku vrstu simpatije. Gudelj jedva da je imao 15 godina kad je prvi put došao u Split i kad ga je u Hajduk pozvao Andrija Anković, također bivši igrač bijelih. Ali za Gudelja je bilo važnije što je Anković tada bio trener pionira. Nije dugo trebalo čekati da sav Gudeljev talent eksplodira. Za manje od godinu dana Josip Duvančić ga priključuje prvoj momčadi, a kao navršeni punoljetnik postiže svoj prvi prvoligaški pogodak. I tu nije kraj.
U 11 najboljih L ‘Equipea
– Već s 19 godina proglašen sam najboljim igračem juniorskog Europskog prvenstva u Austriji, a dvije godine poslije postao sam kapetan reprezentacije Jugoslavije, a ujedno sam i do danas ostao najmlađi s tom titulom. Ostvario sam sve o čemu sam doslovno nekoliko godina ranije samo maštao. Ali put do toga je bio krvav. Moj talent nije bio samo dovoljan, trebao sam prvih godinu dana nešto jesti, negdje stanovati. Hajduk mi još tada nije plaćao smještaj i hranu pa mi je otac slao novac. Inače, moji troškovi života u Splitu bili su tada skoro pa dvostruko veći nego je iznosila mjesečna plaća moga oca, ali eto, uz volju i žrtvu se uspjelo – prepričava Gudelj čije je ime i dan-danas zapisano na ljestvici najboljih strijelaca Hajduka kad su u pitanju europski kupovi. – Da, bolji su od mene Zlatko Vujović i Slaviša Žungul, a znakovito je i to da su oni igrali tipične napadačke pozicije, a ja sam bio veznjak, često i defenzivnih karakteristika – prisjeća se legendarni igrač koji je za Hajduk igrao od 1977. do 1986. s time da se kao igrač Hajduka vodio službeno još i tijekom 1987.
U tom razdoblju odigrao je 362 utakmice i postigao 94 pogotka. S Hajdukom je bio prvak 1979. godine, a osvojio je kupove 1984. i 1987. godine. Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 33 utakmice i postigao tri pogotka. Bio je prisutan i na Olimpijskim igrama 1980. u Moskvi, igrao je na Svjetskom prvenstvu 1982. u Španjolskoj, a tada ga je najprestižniji svjetski sportski dnevnik L’Équipe uvrstio u idealnih 11 prvenstva iako Jugoslavija nije uopće prošla skupinu. Sudjelovao je i na Europskom prvenstvu u Francuskoj dvije godine poslije.
Posjetio sam sve vračare
Svoju najbolju utakmicu u karijeri po mnogim je nogometnim enciklopedistima odigrao u sezoni 1985./86. i to u trećem kolu Kupa Uefe. Hajduk je tada, podsjetimo, igrao protiv ukrajinskog Dnjipra. U gostima je Hajduk slavio minimalnim rezultatom 1:0 budući da je Pučkov zabio autogol. Ali na Poljudu je pod pljuskom i u teškim blatnjavim uvjetima upravo Gudelj srušio Ukrajince s dva maestralna pogotka. Mlađi čitatelji Gudeljeve pogotke mogu pogledati na YouTubeu, ali oni nešto stariji vjerojatno se, dok čitaju ove retke, prisjećaju požrtvovnosti, agresije i prodornosti kojom je Gudelj tada srušio respektabilni istočnoeuropski klub. Uz utakmicu protiv Dnjipra, Gudeljevu karijeru na europskoj pozornici obilježila je i Valencia kojoj je u sezoni 1981./82. zabio hattrick. Sve su to bili razlozi zbog kojih su najeminentniji europski klubovi tada nezaustavljivog mladića držali na oku. Za Gudelja je interes pokazao francuski velikan Bordeaux koji mu je ponudio plaću od čak milijun dolara godišnje. No, Gudelj je ponudu odbio jer ga je istovremeno tražio i španjolski Real Madrid.
Na liječenju od hepatitisa B u infektivnoj klinici Dr. Fran Mihaljević
– Iako su postojale formalno-pravne mogućnosti da ostvarim transfer, nisam to napravio. Čekao sam da navršim 26. godinu i odem u Madrid. Naime, tada je jugoslavenski nogometni savez propisivao da igrači ne smiju biti prodani u inozemne klubove ako su mlađi od te dobne granice. Ali eto, nije se dogodilo – priča sa suzom u oku Gudelj prisjećajujući se najtežeg trenutka u životu.
– Dogodila se ta utakmica sa Zvezdom gdje sam se srušio na terenu. Osjećao sam ja nekoliko mjeseci i prije da mi tijelo slabi, ali pripisivao sam to anemiji ili nekom klasičnom umoru. Iznijeli su me s terena, a Hajdukov tadašnji liječnik Branko Gršković nakon nekoliko dana kazao mi je da je riječ o hepatitisu B, neizlječivoj bolesti koja je tada pokosila niz mladih nogometaša u Europi i svijetu.
Do danas, kaže Gudelj, nije otkrio kako se zarazio, ali niz njegovih suigrača svojevremeno su javno kazivali kako je bolest korelirala s načinom života tadašnjih nogometaša i izlascima pri čemu su se upoznavali najrazličitiji profili osoba. To, naravno, ne znači da je Gudelj “arčio i bančio” već se, vjeruje on, zarazio od neke sebi bliske osobe dijeleći žilete, četkicu za zube ili na nekom od rutinskih sportskih pregleda.
– To su bili strašni, nezamislivo dramatični i kaotični trenuci mog života. Zamislite da se kao mladi vlaj spustite u veliki grad poput Splita, ostvarite sve svoje snove, da vam cijeli stadion skandira, cijeli grad vas poznaje, cijela Europa piše o vama i onda vas u 26. godini sruši jedna tako opaka bolest. U prvim danima sam bio naivan, mislio sam da će se to sve brzo sanirati kao i kod drugih igrača te da ću ubrzo izaći na teren. Otišao sam se liječiti u kliniku dr. Fran Mihaljević u Zagrebu, a u posjet su mi dolazili suigrači i prijatelji, ali od mnogih ljudi doživio sam stigmatizaciju. Nisu se htjeli više rukovati sa mnom, izbjegavali su me, čak i vrijeđali. Do jučer sam bio zvijezda, a preko noći sam odjednom ostao usamljen u svojoj sobi. Upao sam u depresiju, ni s kim nisam htio razgovarati, razmišljao sam samo kako se vratiti u formu, forsirao sam što skoriji trening. Liječnici su me pustili u dva navrata da se vratim na travnjak, ali bezuspješno. Tijelo više nije moglo. Nikako se nisam mirio s time. Ne postoji vračar u Jugoslaviji kod kojeg nisam otišao, liječio sam se konvencionalno i alternativno. To su trenuci u kojima je čovjek ojađen, slab i labilan. Razmišljao sam čak o odlasku na Tibet ili među indijanska plemena kako bi sve zaboravio i otišao živjeti u potpuno novi svijet, u novu kulturu u kojoj me nitko ne poznaje. Ali to je bilo dosta naivno od mene jer kamo god da odeš bolest vučeš sa sobom, a toga u početku nisam bio svjestan. Doduše o hepatitisu se u tim godinama nije puno ni znalo, bio je to jedan strašan bauk. Danas sam više-manje dobro. Otkad mi se dogodila nezgoda nisam popio kap gaziranog pića, pazim na prehranu, a pušio ionako nisam nikada – gotovo je u dahu ispričao Gudelj kojem to, nažalost, nije bila jedina životna bol.
Ivan Gudelj i njegova pokojna supruga Mirjana
Naime, dok se borio s hepatitisom, upoznao je svoju buduću suprugu Mirjanu koja je korijenje vukla također iz Imotskog. Bitku s teškom bolesti izgubila je prije pet godina. U 45. godini života. Bila je to zanosna i perspektivna pjevačica koju je 1990. Tonči Huljić pozvao da nakon Ljiljane Nikolovske postane pjevačica Magazina, no ona je to odbila odlučivši se ipak za obiteljski život.
– To je tema o kojoj mi je jako bolno pričati. Danas sam presretan što imam dvije kćeri, Đanu i Ivanu. Ivana je glumica u HNK Osijek, a Đana je studentica Pravnog fakulteta u Splitu. Ivana ima dvije kćeri, Noemi i Gretu i to je moje najveće bogatstvo koje me iz dana u dan hrani optimizmom i daje mi snagu – govori Gudelj kojem se u mladosti dogodilo i to da mu je sestra nakon teške nesreće u mladosti trajno ostala slijepa.
Jedan od prijatelja koji je s Gudeljem provodio najteže trenutke je Ivan Giovanni Milas. Riječ je o njegovu dvadesetak godina starijem prijatelju i bivšem direktoru Jadroagenta s kojim smo također razgovarali.
– Ja sam rodom također iz Zmijavaca, ali u Splitu već živim dobar dio života. Ivana iz mlađih dana nisam baš najbolje poznavao, više sam se družio s njegovim ocem. Njega sam upoznao tek kad mu je bilo 16 godina budući da mu je moj pokojni brat predavao tjelesnu kulturu u srednjoj Tehničkoj školi, a to su bili dani kad je Gudelj razvijao svoj nogometni talent. Može se reći da sam cijelu karijeru bio uz njega, mnogo toga smo prošli zajedno, mnogo sam ga poput oca savjetovao i pomagao mu u životnim krizama. Nema se o njemu što posebno kazati osim da nikad, ali nikad nisam upoznao čovjeka koji je toliko volio Hajduk. On nije mogao spavati prije nastupa, srce mu je pred svaku utakmicu bilo kao kuća, to je bilo nevjerojatno. A o njegovu karakteru dovoljno je kazati da je uvijek živio disciplinirano, uredno i ponizno, živio je pravi sportski život, a k tome je odgojen u duhu poštenja i rada. Pa njegova rođena majka je, kad je došao u Split, prodala kravu i kupila televiziju da bi se u selu mogli gledati njegovi nastupi – kaže Milas pa nastavlja o jednoj anegdoti koja mu se urezala u sjećanje. – Sjećam se jedne situacije. Kad je Ivan obolio od žutice zvao me i kazao da rezerviram dvije avionske karte za Zagreb. Ja sam ga pitao za koga, a on mi je uzvratio: “Pa kako za koga? Ja i ti idemo na liječenje, želim da budeš sa mnom.” To su vam te neke situacije koje vas povežu – kaže Milas, dodavši kako već dugi niz godina on, Gudelj i još nekoliko poznanika imaju običaj svakim danom napraviti pješke krug oko Marjana pa komentiraju sport, politiku i dnevna događanja.
Stoga smo baš Gudelja priupitali kako komentira izjavu bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da je Rijeka oduvijek bila rezervni srpski klub pa je u mladosti zbog toga uvijek navijala za Hajduk i Dinamo. Podsjetimo, Grabar-Kitarović to je izjavila na svečanoj promociji filma o Gudeljevu životu “Ivanova igra”, a koja se održala u listopadu prošle godine u splitskom HNK.
– Ja o Kolindi Grabar-Kitarović imam iznimno visoko mišljenje. Mislim da je puno toga napravila za Hrvatsku, ali i sport. Nije bilo većeg promotora hrvatskih vrijednosti i naših nogometnih uspjeha od nje. To se jasno treba priznati. Zahvalan sam što je došla na promociju moga filma, tim više što se tu nije pojavila iz kurtoazije, već iz ozbiljne želje. Samo koji dan prije boravila je u Washingtonu, ali izrazila je želju da dođe, inzistirala je na tome, pa je na promociju došla u svojstvu građanke, a ne predsjednice. Došla je u privatnom aranžmanu i održala je izvrstan govor. A što se tiče te izjave, mislim da je to bilo malo neoprezno, ali uvjeren sam da nije bilo nikakve loše namjere. Poslije smo se sreli na njezinu predizbornom skupu i razgovarali smo o tome. Rekla mi je da joj je žao zbog nesmotrenosti, ali i toga što su mediji od svega napravili toliku priču. No i to se može razumjeti budući da je u jeku bila politička kampanja i svaka se izgovorena riječ dodatno vagala – kaže Gudelj, koristeći priliku da naglasi važnost novog uspjeha bivše predsjednice u Međunarodnom olimpijskom odboru.
– Ne mogu vam opisati koliko sam sretan sam zbog toga. Mislim da je to najmanje što je mogla dobiti s obzirom na ljubav koju gaji prema sportu.
No, ne želi se previše zadržavati na politici, već kaže kako je najponosniji što je čitav projekt uspio i prepoznat je diljem kontinenta, a financijski ga je podržala čak i UEFA.
Očekivao sam više od HNS-a
Nije zgorega spomenuti kako je taj dokumentarni film redatelja Tomislave Žaje baš nedavno osvojio nagradu za najbolji sportski dokumentarac na Austria International Film Festivalu, a nakon festivalskih prikazivanja u Francuskoj, Rusiji, Grčkoj, Izraelu i SAD-u u međuvremenu je uvršten i u programe International Sound & Music Film Festivala u Puli, Liburnija Film Festivala u Opatiji, Garden Route International Film Festivala u Južnoj Africi i Ananse Cinema International Film Festivala u Gani.
– Ma gledajte, taj film o meni ima višestruku važnost. Nije to ona konvencionalna priča o životu nekog nogometaša. Pokušali smo napraviti optimističnu priču, nešto što mlade sportaše, mlade ljude iz svih branši može potaknuti na borbu bez predaje u svim teškim životnim situacijama. Bit ću ponosan i ispunit ću životnu misiju ako barem i jednog čovjeka oboljelog od hepatitisa ili bilo koje druge bolesti film uspije motivirati i izvesti na pravi put. Evo pogledajte mene, bio sam na rubu života, a onda sam se odlučio pokrenuti. Upisao sam u kasnim tridesetim godinama Kineziološki fakultet i uspješno ga priveo kraju, a svaku sam diplomu slavio baš kao i trofeje s Hajdukom.
Inače, Ivan Gudelj bio je najdugovječniji izbornik u HNS-u. U 19 godina izborničkog staža vodio je U17 i U19 reprezentaciju, a u CV-u zabilježio je i jednu utakmicu s U21 reprezentacijom. No, u HNS-u trenutačno obnaša dužnost područnog instruktora za Dalmaciju.
– Mi instruktori ujedno smo obnašali dužnosti trenera, održavali smo jedan kontinuitet koji je rezultirao time da je kroz naše ruke prošla većina današnjih reprezentativnih zvijezda. Jednostavno smo gradili jedan zdrav sustav uz pomoć trenera mlađih naraštaja u klubovima, a koje ja nazivam apostolima. Oni su jednostavno ključni kod prepoznavanja i regrutiranja mladih talenata. Ovom prigodom bih posebno istaknuo profesionalizam svojih sadašnjih i bivših kolega – glavnog instruktora Martina Novoselca, Marijana Brnčića iz Rijeke kojeg je naslijedio Mladen Ivančić, Ivice Grnje iz Osijeka kojeg je naslijedio Marin Smoje, Stanislava Vugrinca iz Varaždina kojeg je naslijedio Sergej Milivojević te Sretena Ćuka iz Zagreba.
No, Gudelj ne krije da je od HNS-a s obzirom na trud, postignuća i dugovječnost očekivao više.
– Danas u HNS-u postoji politika brzih odluka. Ja sam čovjek kojem više odgovara kontinuitet. Mogu reći da nisam ostvario ambiciju u savezu. Možda sam očekivao više, zato i jesam toliko dugo ostao na izborničkoj klupi U17 i U19 reprezentacije. Očekivao sam iskorak, ali nažalost nije se dogodio – dodaje Gudelj napominjući kako ne bi htio dodatno komentirati nogometni savez.
U nogometnom savezu Davora Šukera nije se uspio realizirati i doći do izborničkog mjesta U21 reprezentacije premda posjeduje sve reference za takav podvig. Zašto?
– To je pitanje za neke druge ljude – kratko će on.
A kako danas Gudelj komentira stanje u Hajduku? Klub je, kako je svima poznato, završio sezonu na petom mjestu, a turbulencije u upravljačkim strukturama, reklo bi se, stvar su svakodnevne paradigme. Turbulencije su i među navijačima koji su podijeljeni oko modela upravljanja. Jedni tvrde da klub treba imati jednog gazdu, privatnika, i da ga ne može voditi ulica dok drugi vjeruju u ideju udruge Naš Hajduk koja se oslanja na to da članovi, odnosno navijači postanu i vlasnici kluba.
– Bez kontinuiteta se baš ništa u životu ne može napraviti. Naravno da mi je žao kad Hajduku ne ide dobro. Hajduk je prevelik i prevažan klub da bi završavao sezonu na petom mjestu. Evo, kad me već pitate, da sam na mjestu nekog donositelja odluka u klubu možda bih fokus preusmjerio na bazen naših mladih igrača. Već je mali milijun puta dokazano da hercegovačko-dalmatinski bazen rađa možda najveće talente na svijetu. Ne bih se previše trošio na dovođenje igrača, već na stvaranje talenata koji bi se u nekim formativnim godinama mogli prodati za velik novac. Hajduk ima strašno dobar omladinski pogon i taj potencijal valja koristiti, kao što ga koristi, primjerice, Ajax – kaže Gudelj pa nastavlja o Našem Hajduku.
Podržavam narodni Hajduk
– Bez dileme podupirem ideju narodnog Hajduka, rekao sam tim momcima iz udruge i iz Torcide da rade dobar i plemenit posao. Dokazali su svoje poštenje i bezuvjetnu ljubav.
A što bi, da može, promijenio iz sadašnje perspektive u svom životu?
– Vjerujte mi, kad bih sad trebao pogledati u prošlost i promijeniti neke stvari, to bi bila samo jedna promjena. Možda sam, dok sam igrao, Hajduku mogao dati još više – dodaje Gudelj i na kraju priča jednu nepoznatu anegdotu.
– Ovo što ću vam sada reći nisam nikome do sada rekao. Bilo je to negdje 1985. godine kad me poznati kompozitor Ivo Pupačić htio ubaciti u glazbu. Ponudio mi je da snimim ploču, pa onda nastupam preko playbacka na gažama i od toga zaradim neki novac. Prethodno je, sedamdesetih godina, na sličnu stvar nagovorio Ivicu Šurjaka koji je snimio dvije pjesme i koje su se mogle slušati samo preko džuboksa. No, kad sam došao kod njega u kuću, kad smo sjeli za klavir i kad sam ja propjevao, Pupačićeva supruga prasnula u smijeh, a ubrzo i ja. Pokazao sam izraziti antitalent za muziku, ha-ha. Eto, to je moja najveća životna tajna. Zamalo sam odlutao u glazbene vode, ali, srećom, talent sam imao samo za nogomet – završio je Gudelj svoju životnu priču.
ali je istina!