Ivan Pudar (63) bio je veliki Hajdukov vratar s 286 nastupa, bio je i trener bijelih 2007. godine, u igračko doba bio je i reprezentativac Jugoslavije, sudionik Svjetskog prvenstva 1982. te vlasnik olimpijske bronce 1984. godine. Također, Pudar je od 1990. do 1992. bio vratar dva portugalska kluba, Espinha i Boaviste, pa s te pozicije ima izvrstan uvid u mentalitet Portugalaca, sljedećih suparnika vatrenih. Ivan Pudar danas je trener Vala iz Kaštel Starog, člana Treće NL. S Pudarom smo razgovarali u Splitu uoči njegova odlaska s momčadi na utakmicu u Ivanbegovinu.
Razgovor smo počeli – Hajdukom.
– Hajduk ne cijeni svoje bivše igrače, da ne kažem legende. Ne cijeni znanje. Mogu razumjeti da kada uzimaju trenera kažu: "Bio je prvi, bio je drugi, bio je treći..." ili "Ovaj se stalno bori za ostanak – takav nam ne treba." Tu ne govorim o Gattusu, nego općenito – kaže Pudar pa nastavlja:
– Najveći je problem što naši treneri ne znaju napraviti igru. Kada sam se vratio iz Kazahstana i preuzeo Uskok, oni su bili drugi odozdo, za ispadanje, a onda su nakon sedam kola bili drugi – ali odozgo. Prosjek postignutih golova bio je tri, a prije toga davali bi jedan gol u deset utakmica.
GALERIJA Kruže fotke novog stadiona Hajduka, navijači zgroženi: 'Ovo je kao torta na dječjem rođendanu'
Što u ovom trenutku nedostaje Hajduku? Smeta li vam prevelika ovisnost o Livajinu raspoloženju?
Igrači se spašavaju
– Igrači Hajduka prije su – ne sada – spašavali sebe; što prije dam loptu Livaji, mirniji sam, tu ne mogu pogriješiti. Hajduku sada nedostaju dva tipa igrača; jedan je tipa Kulenovića. Zašto to govorim? Kulenović je za mene poput nekada Mandžukića, on je danas potpuna suprotnost od Kulenovića otprije godinu i pol, kada je bio nervozan, problematičan... Sada je pravi profesionalac, miran je i samo radi svoj posao. Drugi tip igrača koji Hajduku treba, onaj između Rakitića i Livaje, je – Baturina. No kada bi i imali takve igrače, nastao bi problem – kako sastaviti momčad, koga izbaciti?
Može li Hajduk izdržati pritisak Dinama?
– Ne može. Nema tu kvalitetu, mislim na kvalitetu i širinu klupe.
Kada ste bili Hajdukov trener, pamti se jedna vaša gotovo pa herojska odanost klubu: vodili ste momčad u prvenstvenoj utakmici netom nakon što ste saznali da vam se majka bori za život u splitskoj bolnici.
– Majka, otac i brat imali su tešku prometnu nesreću u Dugopolju kad su se vraćali sa sela. Brat je vozio, a udarilo ih je vozilo koje je došlo sa sporedne ceste. Svi su imali teške ozljede; otac je imao frakturu lubanje, ali preživio je i doživio 86 godina, umro je prije tri godine. Tu večer majka je imala osam operacija, nakon kojih je bila mjesec dana u komi, davali su joj tri posto šanse da će preživjeti. Meni su javili uoči utakmice što se dogodilo. Rekao sam u sebi: "Ako sada odem k njoj u bolnicu, ništa joj neću moći pomoći." Tako sam ostao voditi utakmicu. Srećom, majka je preživjela i danas ima 89 godina.
Okrenimo se reprezentaciji i njezinu nastupu u Glasgowu. Kako ste ga doživjeli?
– Već sam rekao – problem je klubova, ali i reprezentacije – da nemaju igru. No Zlatko Dalić za mene je svejedno trener za povijest, broj jedan! On može postati drugi najbolji u povijesti samo ako netko naš postane svjetski prvak. Možemo mi biti nezadovoljni nekim njegovim odlukama, ili da nema igru, ali on je osvojio dvije medalje na svjetskim prvenstvima i kapa mu do poda. A nismo svi idealni, ne možemo svi napraviti sve. U reprezentaciji uočavam da smo previše počeli crpiti igrače iz dijaspore, dečke naših korijena, ne koristeći dovoljno igrače iz naših klubova, a svi se hvalimo da imamo dobre akademije.
Pa proizveli smo Kotarskog, Šutala, Gvardiola, Baturinu, Pjacu, Petra Sučića...?
– Da, ali tko ih je proizveo? Proizveo ih je Dinamo. Pa pogledajte tko je za Hrvatsku igrao u Glasgowu – igrao je Dinamo.
U čemu je problem s igrom reprezentacije?
– Nema protočnosti u igri. To nam se događa i u drugim momčadskim sportovima. Imamo ekstratalente, ali nemamo brzinu igre, nemamo agresivnost. Tako i u rukometu; mi ćemo oduševiti potezom, lucidnošću, ali kada igramo protiv Danaca, Norvežana, oni nas pretrče, ubiju nas time. Tako nam se dogodilo i protiv Škota u Glasgowu.
Igrali smo i bez krilnih igrača, s petoricom veznih?
– Ostao sam paf. U zadnje vrijeme igra nam se svodi na iscrpljivanje suparnika, da mi držimo loptu, da ga ubijemo dosadom i onda da se dogodi "klik" i – zabijemo gol. Ali, eto, često se dogodi da nastradamo mi. Ma ja često znam reći: "Neka se svaki trener ostavi posla kojemu momčad ne zapuca deset puta u okvir gola." Utakmica traje 90 minuta, to je onda jedan šut svakih devet minuta. A mi smo igrali samo da ne primimo gol i da prođe vrijeme. Ja sam za to da se igra napadački nogomet; pa ako zabiješ tri gola, onda i primi dva.
Bili ste vrstan vratar. Kako ocjenjujete naše vratare u reprezentaciji?
– Svaki je naš vratar odličan, i pri odluci tko će braniti, neka preuzme odgovornost trener vratara. Međutim, pitanje je što želiš; je li to možda vratar za kojega želiš da sudjeluje u igri? Ja sam kod Ivića 60 posto utakmice bio libero! Pa znao sam u Hajduku izgubiti tri kilograma tijekom utakmice, a znate zašto? Zato što sam vodio ekipu. Jer, ako ti vodiš ekipu, ako ti za vrijeme utakmice govoriš, onda ti je pedeset posto lakše braniti. Naši vratari trebali bi imati više hrabrosti da upravljaju momčadi. Recimo, Livaković uopće ne govori na terenu, njemu se dogodi da nepotrebno izlazi blizu stopera i suparničkog napadača. Tako je primio neke golove. Ili ako izlaziš, onda drekni tako da im se svima zaledi krv!
Portugalci u Split dolaze bez četvorice igrača: Ronalda, Fernandesa, Neta i Bernarda Silve. Je li to dobra vijest za Hrvatsku?
Strašan kadar
– Oni imaju toliki kadar da je to strašno! I napast će nas i željet će nas dokrajčiti! Zato što je to postao takav mentalitet. Čujte, kada sam tamo došao, njihov vratar vodio je momčad na trčanju. Čudio sam se tome, ali to je bilo normalno. Osim što su fizički moćni, još su i usavršili tehniku, i tu dobiješ jednu vrlo moćnu cjelinu.
Kako ste 1990. završili u Portugalu?
– Odveo me menadžer Luciano D'Onofrio. Kada sam odlazio iz Espinha, D'Onofrio me pitao hoću li u Boavistu ili u Beşiktaş. Znate zašto nisam htio u Beşiktaş? Jer sam gledao film "Ponoćni ekspres" pa kada sam u njemu vidio one jezive katakombe u Turskoj, pomislio sam: "Ma di ću tamo ić'..." (smije se). S Boavistom sam u Kupu Uefe izbacio Inter iz Milana; doma smo dobili 2:1, tamo je bilo 0:0. Za Inter su tada igrali Klinsmann, Matthäus, Brehme, Zenga, Berti, Bergomi... – strava od momčadi! Onda nas je izbacio Torino, pokrali su nas suci. U toj utakmici dogodio se strašan događaj; naš igrač Brandao dobio je udarac u glavu i skoro je umro na terenu. Spasili su ga. Kao što sam ja 2005. na utakmici spasio život igraču Novalje Moriću, kada sam bio trener Mosora. Morao sam momku na silu otvoriti usta, pomaknuti jezik da se ne uguši. Uzeo sam škare s tupe strane, da nekako otvorim stisak zuba, bio je u grču, još me i refleksno ugrizao dok je bio u nesvijesti. Nekako sam gurnuo prst u usta, maknuo jezik, okrenuo momka na bok, zakašljao je i polako počeo disati.
Na kraju neizbježno: kako će Split dočekati Ivana Perišića?
– Neće mu zviždati na ovoj utakmici jer tamo neće biti toliko navijača koji su mu zamjerili, nego će doći ljudi iz cijele Hrvatske. Druga stvar: smatram da Perišić Hajduku ništa nije kriv. Njega su u Hajduk svi zvali da dođe, a znali su da je ozlijeđen. Što je tu onda on kriv? Usto, postoji ugovor koji je potpisao, zašto uprava nije rekla kakav je to ugovor bio? Kada njih nešto pitate, oni kažu: "To je klupska tajna." Ivan Perišić nije izdao Hajduk, on se samo ponio u skladu s ugovorom. A je li trebao ostati? E, to su trebali riješiti prije – zaključio je Ivan Pudar.
VIDEO Štimac istaknuo jednog vatrenog: 'On je pravo bogatstvo!'
H. Kane rekao je nakon što su napunili Dinamovu mrežu kako im je trener rekao neka u igri i davanju golova budu nemilosrdni. Kaže li koji naš trener to svojim igračima?