Kada Željko Pavličević (68) napiše memoare kao što planira, to bi moglo biti jako zanimljivo štivo. Nekadašnji trenerski klupski prvak Europe s Cibonom (1986.) i Splitom (1991.) ima bogatu povijest, a u posljednjim poglavljima i iskustvo rada na atraktivnim, košarkaški pomalo egzotičnim lokacijama kao što su Libija i Bahrein.
Iz ove otočne državice u Perzijskom zaljevu, nakon tromjesečnog angažmana, nedavno se vratio pun dojmova. Bahrein je smješten između Katara i Saudijske Arabije, s kojom je vezan 16-kilometarskim mostom koji predstavlja neku vrstu pupčane vrpce.
Iz Libije otišao u zadnji tren
– Gledano kroz standard življenja, bolje mi je bilo možda jedino u Panathinaikosu. Imao sam na raspolaganju automobil i prekrasan stan na 17 katu zgrade s bazenom, jacuzzijem i dvoranom za fitness. Vanjska temperatura bila je između 26 i 35 stupnjeva, a treninzi samo popodne jer jedan dio igrača radi, a drugi studira. Inače, Bahrein je mala zemlja od milijun i pol stanovnika te je četvrta država na svijetu po kvaliteti života i sigurnosti. Kao muslimanska zemlja vrlo su liberalni pa tako postoje i restorani u kojima se toči alkohol, samo moraju biti registrirani za to. S obzirom na povezanost mostom, preko vikenda Bahrein, pa tako i glavni grad Manamu preplave Saudijci. Standard života prilično je visok, a cijena goriva je iznimno povoljna pa sam ja rezervoar svoje Toyote punio za 10 dolara. Da čovjek, gledano iz hrvatske perspektive, ne povjeruje.
U listopadu prošle godine, Pavličević je prihvatio poziv iz Muharraqa, jednog od vodećih klubova zemlje poznate po nafti i bankarstvu.
– Bio sam slobodan pa sam se prihvatio posla ne zbog financijskih razloga nego zbog svog stava koji kaže da trener treba stalno raditi jer treba održavati taj osjećaj za trening i vođenje utakmice. A to govorim i na trenerskoj akademiji u Japanu na kojoj predajem. Uostalom, svijet se stalno mijenja. Sjetite se samo kako se govorilo o Japanu kada sam ja tamo išao, a sada bi svi htjeli ići tamo jer je sve uredno organizirano i dobro plaćeno. Prije 30 godina tako vam je bilo i s Turskom, a prije toga čak je i Grčka bila “proskribirana”.
U košarkaškoj Europi, ističe Pavle, trenerima je sve teže naći posao.
– Svake godine generiraju se novi naraštaji mladih trenera iz redova bivših igrača i konkurencija je ogromna jer to je lukrativan posao koji omogućava nova iskustva. Čast iznimkama poput Željka Obradovića, njega drži rezultat. On ima malo “duži rep”, on troši kredit, a toliko je veliko ime da ga nitko neće dirati. No, da je netko drugi na klupi Fenerbahçea s negativnim skorom od 11-13 i devetim mjestom u Euroligi, taj trener te momčadi više ne bi bio.
Prije Bahreina, Željko je radio u Libiji iz koje je morao otići jer se rasplamsao građanski rat.
– Moj pomoćnik Luka Bujas i ja napustili smo Libiju na vrijeme. Da smo oklijevali još koji dan, možda ne bismo mogli izaći jer povukla se i posebna američka jedinica koja nije htjela biti uvučena u sukob. Nedavno je na temu tog rata bila velika konferencija u Njemačkoj, no ratno stanje između Benghazija i Tripolija još se nije razriješilo.
U jednoj posve sigurnoj zemlji Pavličević je radio 11 i pol godina, a riječ je o Japanu u kojem je vodio četiri različite klupske momčadi, a bio je i izbornik muške reprezentacije na Svjetskom prvenstvu kojem je domaćin 2006. bio upravo Japan.
– Meni je najveće priznanje da je današnji šef struke u njihovu savezu moj tadašnji pomoćni trener, dok s drugim tadašnjim pomoćnikom imam košarkašku akademiju. Sada pak imam neku kombinaciju za seminare u Kolumbiji. Život je jedan, takva životna iskustva su neprocjenjiva, a njih trenerski posao omogućuje.
S obzirom na to da Japance vrlo dobro poznaje, kakve Olimpijske igre možemo očekivati ovo ljeto?
– Ako netko to može dovesti do savršenstva, onda su to Japanci. No ono što svi posjetitelji Tokija trebaju imati na umu jesu iznimne gužve na cesti pa im preporučujem da što više koriste metro. Kada sam ja živio u Tokiju, uopće nisam imao automobil, nego sam koristio podzemnu željeznicu jer tako to radi i većina njihovih poslovnih ljudi.
Vjeruje u Šarićevu igru
O pouzdanosti japanskih željeznica govori i anegdota koju nam je ispričao:
– Jednom sam sa svojim pomoćnikom htio otići na izlet u Hiroshimu, dva i pol sata od Tokija. Htio sam da krenemo tamo oko deset sati na što je on kazao: “Šefe, nažalost, u 10 sati nema vlaka.” Na pitanje kada je sljedeći odgovorio mi je: “Sljedeći imamo u 10.03.” Tako vam Japanci poimaju svoju željeznicu.
A kako Pavle poima najbolje hrvatske košarkaše?
– Premda je danas lakše nego u Draženovo vrijeme, u NBA biti Europljanin s takvim ovlastima kakve ima Bojan Bogdanović nije lako. No, da je igrač od najvećeg trenerova povjerenja, vidjelo se i u tome da ga je trener uveo s klupe za zadnji napad protiv Houstona iako je imao lošu šutersku večer, a Bojan mu je vratio izuzetno teškom tricom za pobjedu.
Nakon Bojana slijede Simon, Šarić, Tomić i Zubac.
– Simon je dugo bio osporavan, etiketiran kao hakler, a on je zapravo istinski španer. Inteligentan dečko, kulturan, igrač koji na terenu razmišlja. Premda se nekome može činiti da je Šarić posustao, ja u njega vjerujem jer njegova igra ne ovisi o jednom elementu. Tomić je kapetan europskog diva Barcelone i to samo po sebi puno govori. Zubac je pak ne samo perspektiva hrvatske reprezentacije nego i NBA lige.
Izbor Željka Pavličevića:
1. Bojan Bogdanović (Utah Jazz) 10
2. Krunoslav Simon (Anadolu Efes)7
3. Dario Šarić (Minnesota/Phoenix)5
4. Ante Tomić (Barcelona)3
5. Ivica Zubac (LA Clippers) 1
>>> Pogledajte gostovanje Željka Pavličevića u studiju Večernjeg TV-a
Obožavam kad hrvati pričaju obm savršenom japanu... 85% hrvata ne bi moglo tamo zivjeti jer se ne znaju držat reda.