Otvaranje jubilarnog 30. umaškog teniskog turnira nudi još jedan spektakl: u subotu 13. srpnja u ekshibicijskom će dvoboju zaigrati finalisti prvog izdanja turnira Goran Prpić i Goran Ivanišević. Tada je, 1990., kao što se zna, naslov osvojio Prpić. Poziv organizatora malo ga je iznenadio:
– Dugo me nije bilo u Umagu jer sam godinama bio u ženskom tenisu pa sam se malo udaljio. Kad su mi ponudili to, rekao sam: “Pa, bilo bi lijepo.” Jer ipak je to bio prvi umaški turnir i kao takav će se uvijek pamtiti, a i jedini je koji sam osvojio. Navrla su sjećanja, čini mi se kao da je to bilo prije samo nekoliko godina. Malo sam i uzbuđen, pitam se kako će to sve izgledati, ipak je osvajanje umaškog turnira jedan od tri moja najveća uspjeha – kaže danas 54-godišnji Prpa.
Lijepa sjećanja iz Garrosa
Koja su preostala dva: Svjetski momčadski kup iz 1990., Hopmanov kup iz 1991., olimpijska medalja iz 1992. godine...
– Olimpijska medalja svakako, a treći je uspjeh četvrtfinale Roland Garrosa iz 1993. Tad sam se najbolje osjećao (pobjeda nad Stichom u osmini finala, poraz od Couriera – op. a.), to je taj trenutak koji ostaje za sva vremena.
Ne igrate puno zadnjih godina?
– Aktivan sam na terenu, samo ne igram poene, u tome je razlika. Rezultat nam ionako neće biti u prvom planu, bit će to prilika da se podsjetimo kako su dvojica Hrvata igrala prvi umaški finale. A radi se i o 30 godina umaškog turnira, lijepa je to tradicija i meni je drago da ću biti dio tog spektakla. Nisam se čuo s Goranom, ali ovaj put bi se on meni mogao prilagoditi.
Hoćete li na teren izaći u za vas prepoznatljivoj “full opremi”?
– Ako mislite na one steznike za koljeno, toga neće biti. Jer i napori na koje sam spreman više ne traže dodatnu podršku.
Čega se najradije sjećate iz tog finala od prije 30 godina?
– Često znam pogledati taj meč, pogotovo otkad sam saznao za ovu ekshibiciju. Vidim koliko je muški tenis napredovao, znam reći sebi “Prpa, udari tu loptu”, tada je sve bilo sporije nego danas. Nisam bio igrač od nekakvih “vau” poena, bio sam borac, lukav, kroz taktiku sam tražio put do pobjede. I sjećam se proglašenja pobjednika, naravno, to se ne zaboravlja.
Konjuh igračica za Top 10, ali...
Kakvo je vaše mišljenje o Ivi Majoli kao izbornici tenisačica?
– Ničiji rad ne volim niti želim komentirati.
A kako gledate na neuspjeh Fed kup reprezentacije kojoj ste i sami u jednom razdoblju bili na čelu?
– Posljednjih nekoliko godina imamo kvalitetu za napredovanje, ali problem je u tome što nikako da nastupimo u najboljem sastavu. Što je tome razlog, ja ne znam. Trebalo bi naći načina da se privuku igračice da zaigramo u najjačem izdanju jer samo se tako možemo maknuti s mrtve točke.
Radili ste s Anom Konjuh i Ajlom Tomljanović, zbog čega je dolazilo do prekida?
– U svakoj suradnji trenera i igrača potrebno je da se ljudi, osim u tom stručnom, nađu i u karakternom smislu, da se zbliže. Neki put je to moguće, neki put nije. Nije nitko kriv zbog toga. A što se tiče potencijala Ane Konjuh, ona je igračica za Top 10, ali ako je zdravlje posluži. Ne možemo zaobići njezine silne operacije.
A što kažete o svom novom pulenu Nini Serdarušiću?
– Moram reći da mi je drago što sam se vratio u muški tenis, drugačija je komunikacija. Moram ga vidjeti na par turnira pa ću više znati o njegovim potencijalima.
Kako gledate na hrvatski bum u parovima? Mektića ste i sami trenirali...
– Pa, svi ti naši igrači bili su vrhunski juniori, imali su igrački potencijal. Možda im je igra u parovima pomogla da budu profesionalniji, možda su im i partneri pomogli da počnu funkcionirati, da pruže maksimum. A što se Mektića tiče, znao sam mu reći: “Zašto voziš Fićeka kad u garaži imaš Ferrari?”, aludirajući na to koliko bi on dao u nekom susretu, a koliko je mogao dati. U Melbourneu sam pogledao jedan njegov meč i bio sam oduševljen. Bio je to potpuno drugačiji Mektić od onoga kojega sam ja poznavao.
>>> Pogledajte kako su emocije svladale poznatog tenisača na konferenciji za medije
Ne želi komentirati Ivu Majoli jer nema kaj komentirati.....