Kad bismo u moru oštrih, bijesnih pa mjestimično i histeričnih reakcija na vijest o izdvajanju i, što je puno bolnije, zatvaranju najbogatijih europskih nogometnih klubova morali istaknuti jednu za “Oscar”, onda bi to bila ona iz priopćenja NK Podsuseda da ih Superliga ne zanima niti bi prihvatili poziv jer ove godine slave sto godina postojanja, a samim bi sudjelovanjem “pogazili i klupske ciljeve i filozofiju nogometa koju zastupaju”. Planina navijačke boli o koju je udario titanik ambicija nogometnih čelnika koji su, zanemarujući sva upozorenja, pojurili prema spasonosnom američkom kapitalu izazvala je već do druge večeri drame takav učinak da su klubovi, vjerojatno poželjevši da netko objavi kako je sve skupa bilo “fake news”, krenuli redom objavljivati da se povlače iz projekta. A on je za početak obuhvaćao šest na papiru najjačih engleskih klubova te po tri španjolska i talijanska. Igru su od početka odbili njemački velikani Bayern i Borussia Dortmund jer njemačka regulativa ne prihvaća čak ni većinsko vlasništvo pojedinca u klubovima, a kako bi tek takav elitizam, ali i francuski klubovi predvođeni PSG-om. Što je već bilo iznenađenje budući da bi se platežnom moći i filozofijom sadašnje uprave taj klub i uklopio u priču. Ako možda i nisu znali za taj podatak, katarskim je vlasnicima poruka s naslovnice L’Équipea jasno dočarala koliko su bili u pravu kad nisu prešli Maginotovu liniju nogometnog morala: “Naš list kao jedan od osnivača nogometnog Kupa prvaka također se protivi osnivanju Superlige”. Ako je Engleska kolijevka nogometa, Francuska je i po tome kolijevka najpopularnijeg europskog natjecanja. I to je samo dio priče o velikoj tradiciji koju su autori ideje Superlige, vođeni golom poslovnom logikom, ili previdjeli ili jednostavno podcijenili.
Jedini ugledniji europski sportski medij koji je ostao donekle suzdržan s neutralnom naslovnicom “Larma oko Superlige” bila je madridska Marca koja je tradicionalna usko vezana uz Real i njegovo vodstvo, dok je već AS izdominirao s velikim rascjepom preko “zelenog tepiha” i naslovom: “Nogomet se slama”. Da si ne lažemo, u cijeloj je buci bilo i prilično razbacivanja jeftinom nogometnom romantikom jer ona je zapravo već odavno pokojnica. Pa nije li zajedno s načelima jednakopravne zastupljenosti kao i samoga sporta ta romantika ubijena još onda kad je odlučeno da ne moraš biti prvak svoje zemlje da bi igrao nešto što se zove Liga prvaka i da, također zarad interesa kapitala, Engleska, Italija ili Španjolska mogu imati i po četiri predstavnika koji ulaze praktički bez borbe s klubovima iz takozvanih malih, a recimo otvoreno, kapitalu neatraktivnih nogometnih zemalja? Ili kad je doneseno Bosmanovo pravilo? Ili kad su ubrzo nakon toga transferi iznad 100 milijuna eura postali svakodnevica? Ili još prije kad su šezdesetih menadžeri engleskih klubova izboksali ukidanje limita na plaće igrača? Koliko se pritom poslušalo poruku premijera “ostanimo budni u praćenju tih plaća, nogometaš ne smije biti vredniji od radnika”? Ishod je poznat. Na sve te anomalije godinama i desetljećima nije bilo gotovo nikakve reakcije ili su bile zanemarivane. Ali sada kad se udarilo o zid, netko se sjetio da ispred Liverpoolova Anfielda stoji mural legendarnog trenera Billa Shanklyja i njegove riječi: “Socijalizam u koji vjerujem je onaj u kojem svi rade za isti cilj i svi imaju udio u nagradi pri njegovu ostvarenju. Tako ja vidim nogomet. I tako vidim život.”
Shanklyjev suvremenik Matt Busby, tvorac velikog Manchester Uniteda, inzistirao je da generacija njegovih Beba bude prva engleska momčad koja će pedesetih igrati u novoosnovanom Kupu prvaka. Nogometni savez, na čijem je čelu danas princ William, tada se toliko protivio tome štiteći domaće natjecanje da je nametnuo i pravilo kako momčad mora biti na teritoriju Engleske manje od 48 sati prije utakmice engleskog prvenstva. Što je natjeralo Busbyja da inzistira i na kobnom trećem pokušaju polijetanja u Münchenu kako klub ne bi bio kažnjen. Treba li reći da su se navijači i toga sjetili ovih dana kad je pod vodstvom nevoljenih američkih vlasnika United odbacio Ligu prvaka kao staru krpu?
– Naši su dečki izginuli igrajući Kup prvaka, a vi sada to napuštate!
Ali novac formu nostalgije ne prepoznaje. Ako su načela tržišta odavno do te mjere prevladala na engleskim stadionima da su lokalni navijači na utakmicama najmoćnijih klubova postali manjina, a dobna struktura publike s rastom cijena ulaznica pomaknula se znatno prema višoj dobi i platežno jačim klasama, zašto su sada najviše skočili navijači upravo onih klubova koji bi se ukrcali na zlatni kruzer nogometa? Ne iz nostalgije za utakmicama s Dinamom ili Fenerbahçeom. Prije jer bi Superliga tako kako je zamišljena potpuno obezvrijedila englesku Premier League kao natjecanje koje donosi prestižni trofej, ali ne i nešto više od toga. Tu dolazimo do točke koja američkim ulagačima predvođenim bankom JP Morgan, a koji su htjeli upumpati u startu četiri milijarde eura godišnje u izabrane klubove, ostaje i dalje neshvatljiva. Iako tržišno orijentiran, europski je sport zasnovan na načelima rezultata, što znači i da se svako sudjelovanje u natjecanju mora izboriti ili obraniti. Što svakako nije slučaj s NBA ligom ili NFL-om iz kojih se ne ispada niti imaju svoje druge lige pa da njihovim osvajanjem izboriš mjesto u društvu najboljih. Ostaje stoga nejasno – jesu li inicijatori ideje o Superligi uključili pritom i načelo poslovnih franšiza kakvo vrijedi u SAD-u, a po kojem sportski kolektivi nisu nužno vezani za gradove kao u Europi, već se mogu seliti i potencijalno mijenjati i države, baš kao velike tvrtke? Prevedeno, bi li određeni vlasnik mogao u daljoj perspektivi odvesti Juventus, Real ili Arsenal u neki drugi grad, pa i s one strane Atlantika, ako bi u tome vidio poslovni interes, baš kao što su recimo Netsi preselili iz New Jerseya u Brooklyn ili još davnih dana Lakersi iz Minneapolisa u L. A.? Čak i za pobornike same ideje među, primjerice, Realovim navijačima, a kojih je prema nekim anketama bilo oko 40%, Florentino Pérez bi toga dana vjerojatno postao najtragičnija figura u povijesti kraljevskog kluba.
Cijelom se pričom, naravno, proteže i nekoliko zabluda ili barem pogrešno plasiranih teza da se radi o tome kako Real ili Liverpool ne žele više igrati utakmice u Bakuu ili Cluj-Napoci. Pa oni ih tamo i ne igraju! Većina tih najbogatijih europskih klubova u najgoroj varijanti, ako ih baš zadesi takav ždrijeb u skupini Lige prvaka, imaju najviše dvije takve utakmice u sezoni koju nekad čini i 70-80 utakmica, ovisno o sudjelovanju u raznim kupovima, a u završnici LP-a uglavnom ih čekaju isti klubovi s kojima bi igrali ligu bogatih. Da su “neatraktivni” gosti ili gostovanja promašena izlika, dokazuju i američke turneje na koje su klubovi poput Manchester Uniteda išli još tamo pedesetih i šezdesetih, pa se uredno vraćali igrati i u Coventry i u Sarajevo. I prije pandemije su išli, ali da bi igrali međusobno s ekipama koje bi sad imali u Superligi.
Pravi razlog neuspjelog ili zasad odgođenog odmetništva je što su se klubovi poput Arsenala, Intera i naročito Barcelone našli u tako teškim minusima da je za neke upitno mogu li dalje nastaviti igrati i poslovati bez bankrota, a time i pada u najniži rang natjecanja te dugotrajnog povratka iz njega kakav je nedavno prošao Glasgow Rangers. Te minuse pandemija koronavirusa i zatvaranje nogometa svakako su pospješili, ali oni se, konkretno u slučaju Barcelone, vuku već otprije jer su se brojni klubovi u bjesomučnoj utrci za pojačanjima, ali i debelim poslovnim promašajima, uvukli u crveni minus koji se na Camp Nouu popeo već i preko iznosa od milijarde eura. Na već samu po sebi pogrešnu logiku da posluju s novcem koji nemaju, računajući na buduću zaradu u prijelaznim rokovima i onu od Uefinih natjecanja, klubove je u dodatne probleme uvaljalo uvođenje, a onda i izigravanje Uefina financijskog ferpleja kroz sve zamršeniju mrežu posudbi igrača, da ne spominjemo i crne fondove zbog čega su se sve teže uspijevali opravdavati pred poreznim inspektorima. Superliga im je stoga predstavljala uže spasa kojem se samo naizgled lukavo izmakao Barcelonin novi šef Laporta rekavši da o tako krupnoj odluci moraju odlučiti sociosi. Znajući da će navijačima članovima kluba trebati prilično vremena da organiziraju glasanje, ali i znajući, naravno, unaprijed i kako dišu, odnosno ishod glasanja. Barça ipak neće putem Rangersa jer će se katalonske banke uvijek pobrinuti da se reprogramira dug.
Stvar je zasad zaustavljena, a čini se da ni sami inicijatori nisu očekivali tako žestoku reakciju Uefe koja nije stala na prijetnjama da igrači odmetnutih klubova ne bi smjeli više nastupiti ni na jednom natjecanju pod njezinim okriljem, uključujući i europska prvenstva ili europske kvalifikacije za svjetska, već im je zaprijetila automatskim izbacivanjem i iz tekućih natjecanja koja su praktički u samoj završnici. Energični odvjetnik iz Grosuplja Aleksandar Čeferin izvukao je tako batinu od koje su se prepali puno jači igrači, a svakako mu je u tome uvelike pomogla i naklonost velikog dijela ne samo europske sportske javnosti već i predstavnika vlasti u zemljama Unije koji su rezolutno stali uz europsku krovnu organizaciju. Zanimljivo da su se oko nogometa uspjeli složiti.
Zapravo je puno više neshvatljivo kako je odmetnuta dvanaestorica predvođena beskrupuloznim Pérezom i, gle čuda, lažljivim šefom Juventusa Agnellijem, inače Čeferinovim kumom, u sve krenula doslovno grlom u jagode, ne pripremivši teren niti ispitavši moguće reakcije. Doslovno kao da nikoga nema na kontinentu zato što ga drma pandemija. Jer, slučaj zatvaranja natjecanja u Europi nije baš tolika nepoznanica budući da se već nešto slično dogodilo u košarci. Međutim... Kad je početkom milenija nastajao Uleb kao udruga europskih košarkaških klubova koji su odlučili preuzeti natjecanje od zastarjele Fibe kako bi, po uzoru na nogometne, također unosnije zarađivali, nitko nije pričao o zatvaranju i tome da će jednoga dana Euroligu moći igrati predstavnici samo uskog kruga zemalja. To se s godinama na određen način, mada ne potpuno, i dogodilo, a europskoj košarci nije donijelo željeni uspjeh. Mada bi bilo pogrešno zaključiti ono što bi se moglo iz hrvatske perspektive, budući da nas već godinama nema, kako to natjecanje nikoga ne zanima, činjenica je da Ulebova Euroliga nije uspjela svojim poslovnim modelom izbjeći sudbinu samoposluge za NBA ligu. Zapravo je svaki malo bolji europski igrač sada u NBA, dok euroligaše popunjavaju Amerikanci slabije kvalitete, odnosno oni koji nisu mogli proći u NBA. Kako nogometna Europa nad sobom nema ništa jače, takav scenarij se u konkretnom slučaju ne bi dogodio, ali bi izvjesniji bio onaj na koji nam je ljetos skrenuo pažnju slovenski izbornik Matjaž Kek u intervjuu za Obzor:
– Bojim se da će se Europa teško othrvati toj amerikanizaciji i izdvajanju najbogatijih klubova u svoju ligu. Ali nemojte se iznenaditi ako i njima samima ubrzo dosadi neprestano igrati jedni protiv drugih.
Ali ako već čelnici nogometnih klubova nisu ispitali teren prije nego što se priča zakotrljala, američki ulagači svakako jesu. Istraživanja su pokazala ne samo da je zanimanje mladih u dobi između 18 i 24 godine opalo kad je nogomet u pitanju već i da je konzumenata Lige prvaka vjerojatno i više izvan Staroga kontinenta nego na njemu. U prijevodu, Liga prvaka i europski nogomet proizvodi su na tržištu kao i sve drugo. I skloni prilagođavanju potrebama publike. A ova europska očito nije ni svjesna koliko već dijeli svoju zlatnu sportsku koku, naročito sa SAD-om gdje se struktura stanovništva uvelike izmijenila u korist Hispanoamerikanaca kojima je nogomet daleko zanimljiviji od bejzbola ili hokeja.
Ako bi se uistinu igralo po principu da bi broj utakmica po sezoni narastao čak za stotinu te da bismo u prosjeku svake treće večeri imali prilike gledati utakmicu Real – Liverpool ili sličan spektakl, onda bi to poprilično odgovaralo urnebesnoj šali iz jednih engleskih novina gdje su povukli paralelu s klincem koji svake večeri s jednakim uzbuđenjem gleda film “Godzilla vs. Kong” dok ne naiđe otac i zbuni ga pitanjem “je li Godzilla prethodno izbacila Aliena da bi se borila s Kongom”.
Je li ovo što se dogodilo bio i konačni slom ideje zatvorene nogometne Superlige ili će se ona u modificiranom obliku ponovo vratiti, ostaje vidjeti. U svakom slučaju, novac će tražiti svoj put. A ako sjedi za nekim stolom, onda želi i voditi glavnu riječ, a ne samo slušati i pratiti što se događa. I bez obzira na to tko bio ulagač ili pokretač, morat će s više uvažavanja pristupiti činjenici da nogomet za Europu nije isto što i košarka, samo jedan od sportova. Štoviše, nekako se čini i da je sam tajming eksplozije ove inicijative koja zapravo već dugo kruži i koju Uefa očito nije uspjela zaustaviti popuštanjima i kompromisima, bio tragično promašen jer je pao baš uslijed teške frustracije nogometnih navijača, ali i drugih građana Europe koji nisu “konzumenti” nogometa, zbog svih promjena koje su im pogodile svakodnevicu u posljednjih malo više od godinu dana.
Što je činilo europsku “belle epoque” između pada Zida i pojave pandemije? Otvorene granice, nesmetana putovanja, laka razmjena dobara i usluga kao i mogućnost zaposlenja u drugim zemljama, puni trgovi i usred radnih dana... I da, nogometna Liga prvaka kao kohezivni faktor. Jer ne samo što je njezin finale po svim podacima o gledanosti bio godinama najpraćeniji sportski događaj u Europi. Liga prvaka (bila) je natjecanje s neprocjenjivo bogatijim kvalifikacijskim procesom u odnosu na kupove u drugim sportovima (većina zemalja za plasman u, primjerice, rukometnu Ligu prvaka ne sudjeluje), a iako u njemu predstavnik Albanije, Moldavije ili Litve nije imao praktički nikakve šanse, bio je barem njegov obavezni dio. Makar jedno kolo. Zapravo nitko nije mogao reći da mu nije pružena ni teoretska šansa. Samim time otvara se još jedno pitanje na temu Superlige kako je bila zamišljena. Znamo li da bismo tako izgubili i instituciju nogometnog prvaka Europe, bar kad je klupski segment u pitanju? Vrlo jednostavno – prvakom Europe ne može se nazivati osvajač natjecanja koje, makar kroz kvalifikacijski proces, ne uključuje sve njezine zemlje ili barem one koje žele sudjelovati pa makar to natjecanje okupljalo baš dvadeset najbogatijih u Europi. Teoretski, paralelno bi netko mogao osnovati slično natjecanje s približno jakim klubovima i osvajača jednako tako proglasiti najboljim na kontinentu. Ili bi se morali dogovoriti s Uefom da prvaci dva natjecanja igraju za “ujedinjenje titula”, nešto slično kao u boksu. A kako smo se mogli uvjeriti ovog tjedna, za Uefu bi Superliga, ako bi krenula, postala smrtni neprijatelj i s takvom organizacijom ne bi htjela imati nikakvog posla.
U tom pogledu, i sama Uefa našla bi se već za manje od dva mjeseca pod najvećim mogućim iskušenjem uoči početka Europskog prvenstva, lani odgođenog zbog pandemije. Jer, već bi Hrvatski nogometni savez zasigurno krenuo lobirati, i u tome teško da bi ostao usamljen, da Luki Modriću, iako je igrač Reala, nitko ne smije oduzimati pravo da igra za svoju zemlju ako to želi. Kao što je sasvim izvjesno i da bi samo oni najtvrdokorniji ostali nepokolebljivi u odluci da neće paliti TV-ekrane i tražiti programe koji emitiraju utakmice najjačeg europskog klupskog natjecanja.
Kad je 1856. godine u washingtonskom kazalištu ubijen 16. američki predsjednik Abraham Lincoln, novinski kritičar napisao je u izvještaju: “Izuzev atentata, predstava je bila odlična!” Sama ideja Superlige možda i nije odlična, barem gledano iz perspektive zemlje koja u njoj sigurno ne bi imala predstavnika, a pogotovo ne sa stadionom koji ne zaslužuje više mjesto ni u ovoj trenutačnoj Ligi prvaka, ali svakako nije nelegitimna. Štoviše, ona je na izvjestan način i očekivani nastavak smjera u kojem se godinama kreće europski nogomet uz prešutno odobrenje mnogih koji su sada reagirali. Neočekivane su u tom smislu ponajviše bile reakcije vodstva uključenih i isključenih država. Ne zaboravimo... I ropstvo je, atentatu unatoč, naposljetku ukinuto. Teško da će priča na ovome stati. Vjerojatnije je da će se čekati do prve sljedeće prilike. Možda s nekim drugim licima.
Ovo iz naslova će biti moguće onda kada proračun RH bude Lukici davao lovu...