Hladan beton, zapravo, tone i tone hladnog, sivog i oronulog betona dojmljiva je slika koju pamti svaki posjetitelj kultne istočne tribine stadiona u Maksimiru. Pogotovo kad je natopljen dosadnom jesenskom kišom.
I nije čudo što se onaj koji u ruinirano podnožje nekad najveće pojedinačne tribine u Europi podignute 1961. godine s 12.300 sjedećih mjesta uđe prvi put boji da mu na glavu ne padne koji komad betonske krhotine, da ne zapne o kakvu željeznu šipku ili da će armirani beton jednostavno popustiti pod stotinama navijača i da će se naizgled vrlo krhke stepenice kojima se pristupa samoj tribini jednostavno urušiti. Ne bi se dogodilo prvi put, jer baš su proljetos ispod zapadne tribine maksimirskog stadiona počele padati betonske krhotine zbog čega su tamo postavljene zaštitne mreže. Depresivno su maksimirski stadion doživjeli i ukrajinski novinari uoči ovotjedne utakmice Lige prvaka između Dinama i Šahtara čudeći se kako prvak države, koja će od siječnja predsjedavati Europskom unijom i čija je reprezentacija viceprvak svijeta igra na ovakvom stadionu, najgorem na kojem se igra Liga prvaka i koji je potpuno pregazilo vrijeme. A ti novinari, podsjetimo, dolaze iz istočne Ukrajine u kojoj se od 2014. vodio građanski rat i njihov klub zbog rata umjesto u svom Donjecku igra u izgnanstvu već pet godina.
A domaći navijači su se navikli i vjeruju da će statika istočne tribine, koja se naslanja na tribinu pomoćnog stadiona Hitrec-Kacijan s 4000 sjedalica, izdržati. Barem zasad, i barem dok se, ne daj Bože, dogodi neka veća havarija. Neki su upozoravali da bi se to moglo dogoditi prije zadnje rekonstrukcije stadiona krajem 90-ih godina, ali se od rušenja “istoka” tada odustalo. Iako, pamtimo i ozbiljno ljuljanje istočne tribine na nekim utakmicama poput legendarne pobjede protiv Partizana 1997. godine, a kolega koji je u srijedu bio malo više na istočnoj tribini kaže da se dobro zaljuljalo i nakon pogotka Ademija za 3:1 protiv Šahtara kada je 10.000 ljudi u istom trenutku na tribini skočilo.
Na WC u kontejner ili čučavac
Nije drugačije ni na ostalim tribinama, gdje je komfor još gori nego na “istoku”, na kojem su prije nekoliko godina barem uređeni toaleti. Do tada je WC izgledao zaista užasno – jedna velika prostorija s nekoliko odvoda na podu, a mokrilo se po zidovima. Živo se sjećam kad sam prvi put tamo ušao kao dijete i tražio pisoare, kojih nije bilo. A i dalje ih nema na najelitnijoj, ako se tako može nazvati, donjoj zapadnoj tribini Maksimira. Tamo uopće nema toaleta otkad je jedna takva WC prostorija bez pisoara zatvorena. Ispod “zapada” su postavljeni plastični toi-toi toaleti, kojih je premalo, i dva kontejnera preuređena u WC, pa se u koloni, čekajući na obavljanje nužde, provede cijelo poluvrijeme. Na najnovijim tribinama koje su izgrađene za neuspjele rekonstrukcije krajem 90-ih godina prošlog stoljeća, sjevernoj i gornjoj zapadnoj tribini, toaleti postoje, ali su i oni neprikladni. Premalo ih je, a na “sjeveru” su i u ženskom WC-u čučavci. Kad sam nećakinju prvi put vodio na utakmicu Dinama, morao sam joj objasniti o kakvom se tipu WC-a radi, jer ga do tada nikad nije vidjela. Vrlo slično kao što je i otac mog prijatelja meni objašnjavao zbog čega se u WC-u mokri po zidu i zašto nema pisoara ili školjke. Stvarno se treba zapitati tko je odlučio WC-e opremiti čučavcima 1998. godine kad je “novi sjever” sagrađen i zbog čega se barem sada ne postavi tih nekoliko WC školjki kako bi barem u ženskom toaletu bio komfor dostojan 21. stoljeća.
Kad na takav derutan stadion odlaziš gotovo 30 godina, znaš što očekivati kad dođe hladnije vrijeme. Krova, koji je nekad bio samo iznad zapadne tribine više nema, pa svaka kiša u Maksimiru, znači da ćete pokisnuti. Kiša je prijetila i uoči Šahtara, najavio ju je i Zoran Vakula, pa su obvezni rekviziti i ovoga puta bili kabanica i kišobran do 30 cm duljine bez oštrog vrha kakav se na stadion može unijeti, a kada su temperature niže na hladnom betonu i vjetrometini obvezne su gojzerice, kapa, šal, rukavice, pa i duge gaće. Kao da se ide na Sljeme, a ne u Maksimir. Najhladnije je bilo na odlučujućoj utakmici skupine Lige prvaka 9. prosinca 1998., kad je na -15 °C Dinamo odigrao remi s Olymphiakosom i osvojio drugo mjesto u skupini. Tada su se prsti na ledenom betonu doslovno smrzavali.
Kaos na ulazima
Bili smo na više od 10-ak europskih stadiona, i to na vrlo niskim temperaturama, ali nekako je sve to toplije i ugodnije kad su tribine zatvorenije i bolje uređene. Primjerice, na stadionu u Salzburgu ili Münchenu. Da ne govorimo o komforu i ugostiteljskoj ponudi te ulazima na stadion koji su na Maksimiru još veliki problem. Doduše, nedavnim otvaranjem svih 10 ulaza na sjevernom ulazu na istočnu tribinu izbjegle su se velike gužve koje su se tamo stvarale pa se čekalo na ulazak i više od 45 minuta.
Navijači na zapadnoj tribini nisu te sreće, tamo je ulaza još uvijek premalo pa su se i u srijedu stvarale velike gužve. A u prošlosti je s ulaskom navijača bilo velikih problema. Pamtimo duga čekanja i jednu zaista opasnu situaciju kada je na jedinom ulazu na sjevernu tribinu prije utakmice Hrvatska – Andora 2008. godine za dlaku izbjegnut stampedo zbog neorganizacije i velike gužve na ulazu.
Komforom na stadionu nije zadovoljan ni Dinamov pretplatnik Ivan Lovrić, Zagrepčanin podrijetlom iz Rame, koji već treću sezonu sjedi na istom mjestu u 7. redu istočne tribine.
– Ma stvarno je loše. Stadion izgleda ružno i stalno razmišljaš hoće li se nešto srušiti. Stvarno su i Dinamo i reprezentacija zaslužili pravi stadion na koji ćemo moći doći bez obzira na vremenske uvjete i udobno uživati u nogometu – rekao nam je Ivan Lovrić.
Treba reći da ovakav loš stadion ima i svoje prednosti, jer su djelomično i zbog toga cijene godišnjih ulaznica već godinama zaista prihvatljive. Za 520 kuna s istočne tribine pretplatnici mogu gledati sve ovogodišnje domaće utakmice Dinama, pa i one u Ligi prvaka.
– Je l’ to pravo pivo ili bezalkoholno? – uobičajeno je pitanje na dva šanka ispod istočne tribine i nikad ne znate koji ćete odgovor dobiti. Primjerice, ove godine na Ferencvarosu su točili samo bezalkoholno, dok je na Rosenborgu bilo i alkoholnog piva. Protiv Atalante opet bez alkohola.
– Pravo je! – odgovara nam veseli prodavač trljajući ruke jer će napokon biti zarade i objašnjava da su tek dan prije dobili potvrdu da mogu točiti alkohol ispod “istoka”. Na zapadnoj tribini, koja je “mirnija” uglavnom je uvijek dozvoljena prodaja alkohola, dok je na najproblematičnijoj sjevernoj tribini s najvatrenijim Bad Blue Boysima uglavnom zabranjena. Istočna tribina u tom je smislu, kao što bi Forrest Gumb rekao kao bombonijera – nikad ne znaš što ćeš dobiti. Uz sokove i pivo za pojesti se mogu kupiti samo kobasice u pecivu. Na europskim stadionima su odavno shvatili da se na ugostiteljskoj ponudi može dobro zaraditi pa nude svašta, a kod nas još uvijek sve kao prije 50 godina. Baš u skladu s izgledom stadiona.
Iako je u srijedu prijetila kiša, nitko od 30.000 ljudi nije pomislio propustiti utakmicu. Oko Dinama je opet euforija, barem na europskim utakmicama jer s pravom Dinamovci kažu da su žalosni što u HNL-u moraju igrati pred 2000 ljudi. Na stranu neatraktivnost HNL-a, ali nekomfor na stadionu zaista odbija ljude. Na istoku smo na poluvremenu sreli našeg srebrnog gimnastičara sa Svjetskog prvenstva Tina Srbića, koji je bio pomalo razočaran atmosferom.
– Imao sam pozivnicu za svečanu ložu, ali došao sam s prijateljima na istočnu tribinu navijati. Nažalost, na vrhu istočne tribine nije atmosfera kakvu sam očekivao, pa smo se spustili dolje bliže travnjaku. Danas mi više to smeta nego komfor na stadionu, koji je, nažalost, takav kakav je. Naravno da bih volio da bude bolje – rekao nam je Tin Srbić, inače odrastao na Klaki u zagrebačkoj Dubravi.
Gledalište odmah uz teren
I to je možda i najveći problem maksimirskog stadiona. Rušenjem takozvane potkove, odnosno stajaćih tribina na istoku, jugu i sjeveru, koje su bile bliže terenu izgubila se prisnost s igračima na travnjaku. Tribine su previše udaljene od igrališta koje je i prije, zbog atletske tartan staze koja je uklonjena, bilo udaljenije nego na pravim nogometnim terenima, pogotovo gornja zapadna tribina i gornja sjeverna tribina koje su prestrme i preudaljene te je osim slabe vidljivosti prisutan osjećaj izoliranosti od drugih tribina na stadionu.
Atmosfera je na tribinama protiv Šahtara bila sjajna, ali velik dio tog ambijenta izgubi se negdje u zraku jer su gledatelji naprosto razbacani na nevješto prekrojenom i rekonstrukcijski nedovršenom izvornom stadionu arhitekata Vladimira Turine, Eugena Erlicha i Franje Neidharta s početka 50-ih godina. Projekt rekonstrukcije arhitekata Nikole Filipovića i Branka Kincla, znamo, samo je djelomično proveden u djelo u smiraj vladavine Franje Tuđmana, a nakon Tuđmanove smrti gradnja je prestala i tako stoji od 2000. godine. Kao nedovršen i ruiniran, najgori od svih stadiona u Ligi prvaka na kojem nastupa jedna od hit-momčadi ovogodišnje Lige prvaka.
Doista s pravom trener plavih Nenad Bjelica kaže da bi na pravom nogometnom stadionu s gledalištem odmah do igrališta i ovakvom atmosferom kao posljednjih godinu dana na Dinamovim europskim utakmicama razbili svakog suparnika. To nikad nećemo doznati, bar ne još nekoliko sezona, koliko će najmanje trebati za izgradnju planiranog novog stadiona. Ako se ikad izgradi, a Zagreb i Dinamo, pa i hrvatska nogometna reprezentacija i svi navijači su definitivno zaslužili moderne humane uvjete za gledanje nogometnih utakmica, a ne da se redovito gosti iz stranih država čude u kakvoj infrastrukturi nastaju najbolji igrači na svijetu.
>>> Pogledajte pjesmu Kavalira iz Bednje o VAR-u
Sve ispod 40 tisuća sjedećih mjesta je degradacija hrvatskog nogometa i sramota za Zagreb. Ako nisu u stanju izgraditi bolji stadion nego Skopje, neka se sakriju. A kakve smo sreće, Blentoni će izgraditi stadion za 20tak tisuća dostojan njemačkih "sela"" poput Sinsheima, a ne hrvatske metropole...