Novi broj sportskog tjednika Max! donosi veliku ispovijest bivšeg trenera Sandre Perković te detaljima njihovog razlaza.
Priča o Trendži i maloj koja radi čuda došla je do kraja. Očito nije moglo drugačije, velika šteta s obzirom na veliki potencijal te neponovljive kombinacije.
U jednoj sezoni (pokazat će se njihovoj posljednjoj) osvojili su europsko i olimpijsko zlato te Dijamantnu ligu. Što li bi sve zajedno napravili sljedećih sezona... Ove sezone u planu je bilo Svjetsko prvenstvo, Mediteranske igre, Univerzijada, hici preko 70 m... Dugo je bilo problema u njihovim odnosima, kuhalo je i prekipjelo. Bolesnik za rezultatima, kako će sam sebe nazvati, nije više mogao trpjeti “polutreninge” svoje štićenice. I na kraju će svatko na svoju stranu...
– Za mene je trening svetinja. Tu je puklo. Pametnome dosta. Nekako smo se u isti glas složili da je to najbolje rješenje. Nakon Londona bilo je mnogo problema vezanih uz treniranje i to je bio znak da nešto ne štima. Ali da se razumijemo, naši međuljudski odnosi su izvrsni. Ona je sjajna osoba – kaže Ivančić.
Kap koja je prelila čašu dogodila se prije dva tjedna.
– Nikako se nismo mogli usuglasiti oko treninga. Bio je petak, Sandra mi je mahala s nekakvim papirima od liječnika, ali bilo mi je odmah jasno koliko je sati. Smanjila je intenzitet treninga, i to radikalno. A tako se ne može. Imao sam velike planove, ali šteta, to se neće dogoditi – kaže Ivan.
Izdvojio je tri plusa, ali i tri minusa svoje najpoznatije štićenice.
– Prvo, bila je najveći talent s kojim sam ikad radio. Drugo, ima najjaču psihu od svih sportaša koje poznajem, tako jaku glavu nikad nisam vidio. A treće, nije bilo problema s njom zbog procesa vitaminizacije, a znalo je biti problema s djevojkama. Minusi? Prvi je minus taj da zna biti lijena kad je treniranje u pitanju. Drugi minus – na sve je živo gotovo uvijek kasnila, radilo se o treningu ili o nekakvim drugim obvezama. A treći je minus što joj nikako nije sjelo u glavu da ne može u isto vrijeme biti i manekenka i atletičarka – objasnio je poznati atletski trener.
Ili perfekcija ili ništa
O Edisu, svom bivšem učeniku, sve – pozitivno.
– Upoznali su se prije sedam-osam mjeseci. Glupo je reći da sam joj ja išta branio, ali činjenica je da sam imao velike planove za nju. Do 35. godine mogla je biti sedam puta prvakinja Europe, pet puta prvakinja svijeta, a tu su i četvore Olimpijske igre. Htio sam da postane najveća atletičarka koja je ikada hodala planetom. Znam da sam zahtjevan trener i ambiciozan, ali tako je to kod mene, mora biti perfekcija. Želim joj svu sreću s Edisom, prirodno je da se zaljubila i sretan sam zbog njih. A što se trenera tiče, bit ću iskren pa ću reći da joj trener i ne treba. Čak i da je trenira nekakva tetica, ona će biti najbolja na svijetu. Jer je pametna, jako inteligentna, nije samo tako imala sve petice u školi – rekao je Ivančić.
Baš u to vrijeme, dok je Sandra skupljala petice u školi, otkrio ju je sasvim slučajno. Vratio se nakratko u prošlost, u razdoblje prije osam godina.
– Otkrio sam je kao kadetkinju dok je imala 15 godina. Nastupala je za školu na prvenstvu Zagreba i pobijedila u bacanju kugle. Odmah se vidjelo da je izniman potencijal, bila je za glavu viša od svih. Odmah sam vidio da će biti velika – rekao je Ivančić.
I tada se njezin karakter izdvajao u odnosu na ostale.
– Ni za koga nije smatrala da je bolji od nje. Imala je i tada fantastičnu psihu, uvijek bi bacila kuglu najdalje u onom trenutku kad joj je najviše trebao pravi hitac. Prava šampionka! – rekao je Ivanča i prisjetio se svojih početaka:
– Ma ja sam zapravo bio odbojkaš. Nastupio sam na nekim radničkim sportskim igrama i slučajno se prijavio za kuglu. Iz prvog pokušaja bacio sam 13 metara, što je sve iznenadilo. I tako sam se malo po malo uključio u taj sport, a vrhunac sam imao u 46. godini kad sam na Svjetskim veteranskim igrama postigao rekord od 20,77 metara u svojoj dobnoj skupini – otkrio je Ivančić.
Radio je čak 35 godina kao učitelj u školi.
– Nikad se ne bih vratio na to mjesto, ali samo zato što sam bolestan za rezultatima. I tad sam, kao učitelj, tražio od učenika maksimum, na natjecanjima su moji učenici uvijek pobjeđivali.
Bio je atletičar u Partizanu i Crvenoj zvezdi. Iz tog razdoblja uz Ivančića se vežu priče o korištenju sumnjivih preparata koji su mu navodno pomogli da dođe do sjajnih rezultata. Bio je na više od 50 dopinških testiranja i dokazao da je i više nego čist.
– Mnogi su bili ljubomorni na mene. I tako su počele te priče. Ali to me nikad nije brinulo, jer se za dobrim konjem uvijek dizala prašina. Išao sam i na sud u Lausannu ne bih li dokazao da nikad nisam ništa koristio. Ali što se tiče moje epizode u Beogradu, reći ću da bih za 15 minuta dobio posao u bilo kojem od tamošnja dva kuba – izjavio je Ivančić.
Nova Sandra neće se roditi
Velika drama nastala je u lipnju prije dvije godine kad je objavljena informacija da je Sandra pala na dopinškom testu.
– Što je bilo, bilo je. Reći ću samo da je Sandra čista kao zec od rakije!
Nadimak Trendžo nije mu dala Sandra.
– Tako me počela zvati Ivana Brkljačić. Ali i Sandra se uhvatila toga tako da je tako i ostalo. Mnogi me danas tako zovu u klubu, ali i izvan njega – otkrio je Ivančić.
Nedavno je, na dodjeli nagrada za najbolje sportaše (pa i trenere), dobio pljusku, i to od Hrvatskog olimpijskog odbora, ali i Zagrebačkog športskog saveza. Nagradu za najboljeg trenera godine, po mišljenju HOO-a, morao je podijeliti sa Stjepanom Vučkovićem, trenerom zlatnog Cernogorza, te s Ratkom Rudićem, bivšim izbornikom vaterpolista, a u izboru ZŠS-a nagradu je dijelio s Nikolom Bralićem, trenerom olimpijskog četverca na pariće, te Antom Kostelićem. Sve to ga je jako pogodilo...
– Ma to je jako velika lakrdija za koju zaista više ne znam što bih rekao. Na onu budalaštinu od izbora u organizaciji Hrvatskog olimpijskog odbora nisam ni htio ići, ali su me nagovorili pa sam nekako stisnuo zube. Pa čekajte, idemo biti realni, ja sam trener bacačice diska, stvorio sam je, a ona je u protekloj sezoni osvojila naslov europske prvakinje, olimpijske pobjednice, a pomela je konkurenciju i u Dijamantnoj ligi. Da ne nabrajam sve ostalo što sam osvojio s ostalim sportašima do 23 godine i s paralimpijcima. Recite vi meni, što još moram osvojiti u državi od četiri milijuna stanovnika da bih bio trener godine? Moram li opet nabrajati što sam sve osvojio u 2012. godini? Digli su mi tlak! Pa Ratko Rudić mi je odličan prijatelj, Ante Kostelić je institucija za sebe i zaslužio je spomenik, ali mislim da nisu bili na mojoj razini prošle godine. Istina, Ratko je trener zlatnih vaterpolista, ali on sve te igrače dobiva iz klubova, od trenera koji mukotrpno rade s njima, dok ja nemam taj luksuz – rekao je i malo se odmorio.
Ne dvoji zašto se to događa.
– Mislim da me mrze. Nema drugog objašnjenja.
Ivančić se okreće novim klincima. Koji imaju oko 14 godina, baš koliko je imala i Sandra kad ju je uočio...
– Matija Gregurić, Martin Marković i Marin Premeru su mladi sportaši od kojih dosta očekujem. Da se razumijemo, ne vidim nikakvu Sandru u njima, jer takva se ovdje neće roditi još barem pet desetljeća.
Odakle energija više?
– Volim posao koji radim i dok ima energije bit će i rezultata. A odakle dolazi? Zdravo živim, pazim što jedem, ne pijem alkohol, i treniram svakodnevno – rekao je Ivančić.
Prošle godine izjavio je da bi još uvijek pobijedio sve studente u bacanju kugle.
– Nekad je jezik brži od glave, ha-ha! Ali pripremam se za veteransko prvenstvo Balkana, želim srušiti rekord od 13,82 metra u kategoriji iznad 70 godina – zaključio je Ivančić.
>>Perković: Ivančić je moje liječnike proglasio neznalicama
>>Nakon Londona bilo je jasno da dalje neće moći ići
>>Potvrdili Večernjakovo otkriće: Razlaz Sandre i trenera Ivančića!
Lijena je? Pa treba te silne kile pokrenuti...