Mišu Krstičevića upoznali smo u nekom drugom svjetlu od ovoga u kojem je trenutačno. Mišo je u Splitu i među navijačima Hajduka sinonimom borbe protiv sudaca i nepravdi. Za neke druge on je neljubazan tip koji samo plače i slabe rezultate svaljuje na druge. A Krstičević je u stvari sasvim treći čovjek. Smiren, uljudan, prirodan... Dogovor je bio da o sucima i pogreškama na račun Hajduka ne razgovaramo, nekako je i njemu dosta donkihotovske borbe s vjetrenjačama.
Zašto je postao trener?
– Svi koji se bave nogometom otvore kafić ili ostanu u nogometu. Mene kafić nije zanimao...
U javnosti je malo poznato da je Krstičević završio Ekonomski fakultet, i to još za igračke karijere. U ono doba bilo je malo takvih igrača. Krstičević se nije busao u prsa time...
– Glupi, tupi, takvo je mišljenje vladalo o nogometašima. Ma, kada sam završio fakultet, nisam ni mislio da ću biti trener. Tri godine ekonomije završio sam u Splitu, završnu u Mostaru, sve to kao igrač Hajduka i Veleža. Bio je to putokaz mojoj djeci. Zato sam možda poslije i počeo s trenerskom karijerom, nisam želio ići od kuće dok djeca ne stasaju. Sin je završio medicinu, kći je profesorica hrvatskoga jezika i književnosti. Želio sam im biti pri ruci, obitelj je uvijek iznad svega, ona je moj najveći životni dobitak.
Potjerani s prvog mjesta
Ali, u struci nikada nije radio. Ili?
– Kad sam otišao iz Hajduka, ono kad su smijenili Sliškovića i mene, kratko vrijeme radio sam u komunalnom poduzeću u Pločama. Bio sam zamjenik ravnatelja. To je trajalo pola godine, ali nisam mogao izdržati. Ubrzo sam s Bakom otišao u Albaniju.
Kako je ušao u trenerske vode?
– Kad sam se vratio iz Njemačke, bio sam u svom Jadranu iz Ploča, bilo je to predratno doba, ušli smo u onu međurepubličku ligu u kojoj nikada nismo zaigrali. Nisam više želio igrati pa sam sa 31 godinom postao trener.
Javnost ga je prvi put upoznala kao trenera kada je Blažu Sliškoviću 2005. postao pomoćnik u Hajduku. Do tada je u nižim ligama vodio neke klubove. Otkud Mišo i Baka zajedno? Jedan temperamentan, drugi miran, dva potpuno različita tipa...
– Igrali smo godinu dana zajedno u Hajduku, ali nikad nismo bili veliki prijatelji, nismo se ni družili. Jedno vrijeme vodio sam školu nogometa u Međugorju, ondje smo se zbližili. Nazvao me jedan dan, pitao hoću li s njim u Hajduk, a takav se poziv ne odbija. Bio je to povratak u Hajduk nakon 22 godine. Bili smo prvi na tablici, a smijenili su nas!
Krstičević je atipičan trener, ne zbog toga što svakome saspe u brk ono što misli, nego i po tome što je relativno kasno, u 53. godini, stupio na veliku scenu. Ali još je kao igrač bio drukčiji. U ono jugo-vrijeme rijetki su igrači iz zonskih klubova mogli do reflektora. A Krstičević je za Hajduk, na poziv velikog Tomislava Ivića, došao u sezoni 1978./79., zauzeo mjesto u momčadi i u roku od deset mjeseci debitirao za reprezentaciju Jugoslavije. To je bilo pravo čudo, eksplozija koja malo kojem igraču uspije. Danas njegov igrački put ponavlja Josip Radošević. U samo deset mjeseci, od debija za Hajduk, došao je do reprezentacije. Slični su i profili. I Krstičevića je, kao i Radoševića, krasila trka, borbenost do krajnjih granica...
>>Cijeli tekst pročitajte u novom broju sportskog tjednika Max!<<
