Samo dvaput od 2003. naši rukometaši nisu igrali polufinale na velikim natjecanjima – na svjetskim prvenstvima u Njemačkoj, 2007. i Švedskoj 2011. Na oba ta prvenstva osvojili smo peta mjesta.
– Naravno da mi je više žao što nismo ušli u polufinale 2007. Mislim da je to bio vrhunac naše generacije. Igrali smo sjajno, ali dogodio se jedan jedini loš dan na cijelom prvenstvu i morali smo reći zbogom medalji – rekao je Igor Vori. Podsjetimo, taj loš dan bio je upravo protiv – Francuske.
Uz Balića i Lackovića, Vori je jedini osvojio, do Londona, svih sedam medalja za Hrvatsku od 2003.
– Nema najdražih medalja, ali sigurno da su one najsjajnije, iz Portugala i Atene, malčice draže od ostalih – istaknuo je Vori.
Kapetan na leđima ima 32 godine. Nikad ne reci nikad, ali teško je vjerovati da će dočekati Rio 2016.
– Igrao sam na trima olimpijskim igrama, sasvim dovoljno – rekao je.
Čak sam htio biti vratar
Nakon Atene kod Červara, i u Londonu kod Goluže igrao je kao jedini kružni napadač.
– U Ateni je bilo lakše jer sam bio osam godina mlađi, pun snage. Nije da sada nemam snage, ali tako je izbornik odlučio. Malo me iznenadilo što nije s nama Musa, ali, još jednom kažem, izbornikova je bila zadnja – istaknuo je Vori.
U Ateni ga je na mjestu kružnog napadača mijenjao po potrebi današnji izbornik Slavko Goluža, a u Londonu Jakov Gojun i u nekim trenucima Ivano Balić. Sa 2,03 metra mnogi su ga u djetinjstvu vidjeli u košarci.
– Igrao sam sve i svašta, i nogomet i košarku, ali mi je rukomet ostao najdraži. Čak sam inzistirao da budem vratar, ali su me treneri zbog visine gurali na šutera. Onda na jednoj utakmici u mlađim uzrastima nije bilo kružnog napadača pa sam se ponudio i tako ostao do sada – rekao je Vori.
Igrao je za CO Zagreb, za talijanski Conversano, za Barcelonu i trenutačno je u Hamburgu. U vrijeme financijske krize u Zagrebu (a kad nije bila?) Červar ga je odveo kao neafirmiranog igrača u Italiju.
Zanimljiva je priča kako je iz Zagreba otišao u Hamburg. Naime, u njegovu ugovoru pisalo je da može otići ako mu jedan mjesec kasni plaćanje računa za telefon. To se i dogodilo, i to u vrijeme pokojnog direktora kluba Bartola Kaleba. Tog ljeta otišao je u paketu s Domagojem Duvnjakom.
U braku je s Oljom, medicinskom sestrom. Imaju trogodišnjeg sina Petra koji je tatin najveći navijač.
– Već sam treću sezonu u HSV-u i lijepo nam je u Hamburgu. Svugdje je zanimljivo i drukčije, no kod kuće je ipak najljepše – otkrio je Vori.
A suprugu je upoznao...
– Bila je to ljubav na prvi pogled. Slučajno sam je sreo u jednom kafiću gdje je radila kao hostesa. Zanimljivo je da sam uvijek govorio kako se nikad neću oženiti Dalmatinkom, a onda mi se to dogodi – smije se hrabri kapetan.
Nijemci ga zovu Tori
Kada priča o rukometnim anegdotama, onda će se prisjetiti finala SP-a 2009. u Zagrebu.
– Ne volim nikad pričati o suđenju, ali u tom je finalu bilo katastrofalno. U jednom sam trenutku trznuo loptom na jednog od sudaca, a on je mislio da sam ga htio gađati. Dobio sam crveni karton. No, ionako je u tom trenutku sve bilo gotovo.
Zovu li ga njemački mediji još uvijek Tori umjesto Vori?
– Ha-ha, tor na njemačkom znači pogodak pa im je to bilo zgodno. Ne znam zovu li me još tako, ne pratim previše njemačke medije.
Kapetane, do kada će trajati karijera?
– Dok budem mogao stajati na nogama i uživati u igri!
A onda?
– Jednom sam prilikom rekao da se nisam bavio rukometom, zaposlio bih se u očevoj tvrtki, Vori tours i bio vozač autobusa – istaknuo je Igor koji za sada još nema položen ispit za vožnju autobusa, no tko zna, ako će morati - bude položio.
Od rukometaša najviše se druži s Blaženkom Lackovićem i Vedranom Zrnićem, a najbolji prijatelji su mu:
– Ivan i Domagoj, dečki koje poznajem od djetinjstva. Jedan je inženjer građevine, a drugi radi u Poreznoj upravi.
Priča o Igoru Voriju objavljena je u sportskom tjedniku Max!
>>>Max! Sandra Perković: Cura iz kvarta prvaka
>>>Vori: Usrali smo se! Umjesto da se oni boje nas, mi smo se prepali
prava ljudina i totalni car.jedan od naj cool likova u hrvatskom sportu.