Najkontroverzniji srpski nogometaš posljednjeg desetljeća Siniša Mihajlović, koji je nedavno završio karijeru i organizirao spektakularnu oproštajnu utakmicu u Novom Sadu, tim je povodom objavio autobiografiju “Božja ljevica”. Mihajlović u toj knjizi opisuje svoje nogometne početke u rodnom Vukovaru, epizode iz novosadske Vojvodine i Crvene zvezde te čak četrnaest godina provedenih u talijanskoj nogometnoj ligi.  

Zbog svojih “promiloševićevskih” pogleda na rat u Hrvatskoj, Mihajlović je u nas oduvijek bio nepopularan, gotovo omražen. On se, iako rođeni Vukovarac iz miješanoga braka (otac Bogdan je Srbin, majka Viktorija Hrvatica), početkom '90-ih otvoreno svrstavao na agresorsku stranu. Također, u Italiji je bio poznat kao veliki zagovornik Miloševićeve politike, a na talijanskim travnjacima paradirao je s majicom “Target”, protestirajući protiv NATO-ova bombardiranja Srbije. Protiv srpskog bombardiranja Vukovara i ostalih hrvatskih gradova nikad nije rekao niti jednu riječ.

Siniša Mihajlović kao vrhunski sportaš nikad nije želio biti dio službene srbijanske politike pa u svojoj autobiografiji opisuje kako su ga na prijevaru željeli upisati u Miloševićevu Socijalističku partiju Srbije. Tvrdi da mu je tadašnji ministar sporta Velizar Đerić uoči Europskog prvenstva 2000. godine dao da ispuni formular za dobivanje diplomatske putovnice, a zapravo je to bila pristupnica SPS-u.

Kada je shvatio prijevaru, Mihajlović je želio opovrgnuti vezanje za tu stranku, ali mediji su ga ignorirali. Tek kada je zaprijetio da neće nastupiti na Euru, objavljen je njegov demanti.  Zanimljivo je da je Mihajlović nakon tog skandala bio na prijmu kod Slobodana Miloševića, koji mu je objasnio da on nije stajao iza te podvale. Mihajlović je povjerovao tadašnjem predsjedniku i na rastanku mu je darovao svoj dres.

Razočaranje
U autobiografiji Siniše Mihajlovića posebna poglavlja dobili su i neki sudionici hrvatske nogometne scene, ljudi koji su na različite načine obilježili njegovu karijeru.Tako se već na početku karijere, u pionirskim danima, susretao s Davorom Šukerom. Mihajlović je igrao za Borovo, a Šuker za Osijek.

Njihove karijere od tada išle su uzlaznom putanjom i obojica su igrala u najvećim svjetskim klubovima. Njih dvojica bili su i suigrači u mladim reprezentacijama Jugoslavije, a iz toga doba Mihajlović se prisjeća velike nepravde. On je, naime, 1987. godine, kao daroviti klinac iz Borova, bio gost na turniru u Njemačkoj i igrao za Dinamove juniore.

Tamo je proglašen za najboljega igrača turnira, bio je i najbolji strijelac i očekivalo se da s Dinamom potpiše profesionalni ugovor. Sve je, kaže Mihajlović, ovisilo o tadašnjem Dinamovu treneru Miroslavu Blaževiću, a on ga je razočarao ponudivši mu samo stipendijski ugovor. Mihajlović piše:
“To mi se nije svidjelo, naročito još Blaževićevo objašnjenje da je konkurencija u Dinamu veoma jaka, odnosno da su male šanse da zaigram pokraj Harisa Škore, pojačanja pristiglog s velikom pompom. Ispred mene su po Ćiri bili još i klupski miljenici Mlinarić i Deverić.”

Mihajlović se zbog toga odlučio na povratak u Borovo što je, kaže, naljutilo ljude u Dinamu.
I tada su mu smjestili...
“Selektor juniorske reprezentacije Jugoslavije Mirko Jozić, čovjek blizak Zagrepčanima, otvoreno mi je rekao da neću biti pozvan u reprezentaciju za SP u Čileu ako odbijem potpisati za Dinamo. Nisam prihvatio takvu ucjenu, iako sam bio svjestan da ću mnogo izgubiti. Čileanski naraštaj, u kojem sam dotad bio standardan, osvojio je naslov prvaka svijeta, a ja sam izbrisan s popisa jer nisam popustio pred ultimatumom Mirka Jozića.

Plakao sam dok sam gledao TV prijenose iz Čilea i veliki trijumf naraštaja kojem sam pripadao...”  Mihajlović se “nepravednom Joziću” osvetio četiri godine poslije, kada je Crvena zvezda u finalu Interkontinentalnoga kupa pobijedila čileanski Colo Colo, s Jozićem na klupi.

Dvoboj sa Štimcem
U jednom poglavlju knjige Mihajlović u ružnom kontekstu spominje i Igora Štimca, tvrdeći da je on “jedan od najomraženijih ljudi u njegovu životu”. Povod takvoj kvalifikaciji njihov je dvoboj u glasovitom finalu Kupa 1991. godine, kada je Hajduk Bokšićevim pogotkom u Beogradu pobijedio Zvezdu. Naš junak, neustrašivi Štimac, tada je počupao “fudbalerku” ratobornog Mihajlovića pred 40.000 delija i obojica su isključena u 74. minuti.

Srpski igrač to opisuje ovako:
“U jednom trenutku, kada smo se našli oči u oči, bez povoda, ali s mržnjom u glasu, Štimac mi se ovako obratio: “Dabogda ti pobili sve u Borovu!” U to vrijeme počelo se pucati u Slavoniji tako da je Štimčeva kletva u meni izazvala burnu reakciju. Od tada je između nas dvojice počeo pravi rat...”  

Kao jednu od najdražih utakmica u karijeri Mihajlović izdvaja remi u Zagrebu 2:2, s reprezentacijom Jugoslavije u kvalifikacijama za EP 2000.

Kaže kako je želio da baš utakmica s Hrvatima bude odlučujuća i da ju je igrao s posebnom inspiracijom. Hvali se kako je u maksimirskom grotlu iz svega glasa pjevao himnu “Hej, Slaveni” te se tri puta prekrstio pred transparentom “Vukovar 91”.

Čudno mu je (!?) što je taj, za njega normalan, postupak u srcu Zagreba, izazvao “provalu bijesa u publici, i to tako da je zemlja podrhtavala.” Objašnjava to ovako: “Vukovar je grad u kojem sam rođen. U njemu je i zbog njega poginulo mnogo ljudi na obje strane. Zbog svih njih sam se prekrstio.”

Kao mnogi srpski veliki sportaši i “pacifisti”, nikad nije kazao tko je u Vukovaru pokrenuo tu mašineriju zla...
Mihajlović se prisjeća da su Hrvati u toj utakmici bili toliko sigurni u svoju pobjedu da je Alen Bokšić proslavio postizanje gola pokazivanjem majice s natpisom “Euro 2000”. Dodaje da su hrvatski reprezentativci u igri bili veoma korektni.

Priču zaključuje:
“Poslije jednog slobodnog udarca, vraćajući se na svoje mjesto u obrani, našao sam se oči u oči s Davorom Šukerom.

Nasmijali smo se i u prolazu, što je malo tko na stadionu opazio, pozdravili rukama. Sjajan je čovjek Davor Šuker...”

Siniša Mihajlović rođen je 20. veljače 1969. u Vukovaru, a karijeru je počeo 1986. godine u Borovu. Potom je igrao u Vojvodini (1988. - 1991.), Crvenoj zvezdi (1991. - 1992.), Romi (1992. - 1994.), Sampdoriji (1994. - 1998.), Laziju (1998. - 2004.) i Interu (2004. - 2006.). U Italiji proglašen je za najboljeg izvođača slobodnih udaraca u povijesti Serie A. U toj ligi odigrao je 426 utakmica i postigao 67 golova. Danas je pomoćni trener Intera, asistent najboljega prijatelja Roberta Mancinija.

U poglavlju knjige pod naslovom “Ratno zlo” Siniša Mihajlović piše kako mu je na početku rata kuća u Vukovaru minirana i da je netko ispalio metak u sliku na zidu u sobi, na kojoj su njegov brat Dražen i on. Mihajlović otkriva i počinitelja: - To je učinio Stipe, jedan od mojih najboljih prijatelja iz djetinjstva, dečko kojeg sam doživljavao kao brata. Zašto? Zar samo zato što je on Hrvat, a ja Srbin? Mihajlović je ispričao kako je osam godina poslije, u zagrebačkom Sheratonu, doznao “istinu” o miniranju kuće: - Stipe je došao k meni i priznao da je morao to učiniti. Samo je tako pred drugima mogao dokazati “pravovjernost” i okajati grijeh što smo u djetinjstvu bili nerazdvojni. Da nije bacio bombu na moju kuću, onda bi stradala njegova. Razumio sam ga. Hoću li oprostiti? Možda, a zaboraviti - nikad. Čitatelja bi mogao zaintrigirati još jedan Mihajlovićev doživljaj iz Zagreba, kada ga je u hotelu posjetila obitelj s majčine strane. Među njima je bio i ujakov sin, dakle bratić, Saša, visoki časnik Hrvatske vojske. - U hotelu se pojavio u civilnom odijelu, a prošao je pokraj fotelje u kojoj sam sjedio ne pogledavši me. Htio sam se ustati i pozdraviti ga, a bolje da to nisam učinio jer bih se osramotio. Nešto kasnije, dok sam se odmarao u sobi, začuo sam kucanje na vratima. Otvorio sam, a na ulazu je bio Saša u društvu našega zajedničkog brata Željka. Pustio sam ih u sobu, a vidio sam da je Saši neugodno. Objasnio mi je da je morao onako reagirati jer su u hotelskom predvorju bili policajci u civilu, a za njega, časnika Hrvatske vojske, ne bi bilo dobro da ga vide kako se srdačno pozdravlja sa mnom. Čudno, doista teško razumljivo - zaključuje Mihajlović.

Na prošlomjesečnoj oproštajnoj utakmici u Novom Sadu Mihajlovića su ispratili svi suigrači iz Intera (Toldo, Figo, Adriano, Cruz, Matterazzi...) te ugledni gosti Predrag Mijatović, Pippo i Simone Inzaghi, Hristo Stoičkov ... Mihajlović je pozvao i trojicu bivših suigrača iz Hrvatske Šukera, Bokšića i Prosinečkoga, ali nije došao niti jedan od njih. Utakmicu je trebao suditi Željko Širić, no iako se pojavio u Novom Sadu, opravdao se da nema HNS-ovu dozvolu. Jedini Hrvat na ovom spektaklu bio je član Dinamova Izvršnog odbora Tomislav Marčinko, kojega je pozvao najbolji prijatelj Milorad Kosanović, Mihajlovićev trener u Vojvodini.

OD GLAZBENIKA DO RATNIH ZLOČINACA

FOTO Pokopan frontmen 'Riblje čorbe' Bora Đorđević: Pogledajte tko je sve došao na posljednji ispraćaj

6

VELIKI HENDIKEP

Što se događa s Kramarićem? Bio je izoliran od svih, a sve upućuje na jasan ishod problema

SLAVI 90. ROĐENDAN

Imala je 100 ljubavnika, kritizirala je homoseksualce, sina jedinca usporedila je s tumorom i nije ga htjela hraniti

BUDUĆNOST PROIZVODNJE

Moderna tehnologija neće zahtijevati programerska znanja

Pravovremena zaštita

Sve veća popularnost jedne vrste turizma može nepovoljno utjecati na okoliš, hrvatska tvrtka pronašla rješenje

Nešto ne valja s turističkom sezonom ili s tezama o njoj?