U 86. godini života umro Mirko Novosel, najtrofejniji hrvatski košarkaški trener pod čijim su vodstvom hrvatska i jugoslavenska reprezentacija došle do brojnih medalja, a braća Petrović stigla su u Cibonu. Upravo je on bio odgovoran za sjajnu momčad Cibone 80-ih godina prošloga stoljeća.
Za životni intervju s najvećim hrvatskim košarkaškim trenerom, 82-godišnjim Mirkom Novoselom nije bilo boljeg prizorišta od njegova privatnog muzeja u podrumu zgrade na zagrebačkom Zrinjevcu u kojoj stanuje od kada zna za sebe. Jer, tu su brojne medalje, pehari, fotografije i druge uspomenu na jednu iznimnu karijeru koju čine 39 trofeja i čija je kruna bilo primanje u američku Kuću slavnih 2007. godine.
GALERIJA Preminuo Mirko Novosel
Zamolili smo ga tada da odvrti film svog života i priupitali do kuda najdalje seže njegovo sjećanje na vlastito djetinjstvo nakon čega nas je "odveo" u 1944., u ratni Zagreb.
- Te godine sam krenuo u prvi razred i sjećam se da smo imali školu u jednoj gostionici u Vlaškoj ulici. Nastavu smo imali od šest do osam ujutro, zbog mogućeg savezničkog bombardiranja.
Sjeća se naš mentalno vitalni sugovornik i 8. svibnja 1945. i dana kada su partizani ušli u Zagreb.
- Sjećam se kao danas. Taj dan nisam išao u školu, a čak se sjećam i što smo imali za ručak, krpice sa zeljem. Negdje oko podneva počela je pucnjava jer su u hotelu Palace, koji je ulaz do nas, bili smješteni neki njemački časnici. Moj otac je nagurao ormar na naša vrata jer su u našem stubištu bili stanovi ustaških vođa. Na prvom je stan imao Dido Kvaternik, a na drugom doglavnik Kulenović, no oni su nestali znatno prije. Kada su partizani došli do naše zgrade, morali smo izaći van iz kuće jer je inženjerija trebala provjeriti je li što minirano.
VEZANI ČLANCI:
S obzirom da ni partizani nisu bili milosrdna braća, kako su u toj prilici prošli Novoselovi?
- Moj otac je bio službenik kompanije Shell, a za vrijeme rata je sudjelovao u takozvanoj "Crvenoj pomoći". Dolazio mu je neki čovjek kojem je on davao novce pa nas nitko nije dirao.
No, podstanare su ipak morali preuzeti.
- Jednu sobu smo morali dati liječniku, pulmologu, Bogdanu Sabljici i njegovoj supruzi koja je bila profesorica na sedmoj gimnaziji. Jedne noći smo čuli lupu na vratima i kada je otac otvorio ugledao je tri vojnika sa šmajserima. Došli su po tog partizanskog doktora koji je imao prijatelje informbiroovce, a nije ih prijavio. Doktora nije bilo šest mjeseci, a nakon toga su se odselili od nas.
Imali su Novoselovi podstanara i za vrijeme rata.
- Kod nas je bio jedan njemački oficir. U ta vremena bilo je zabranjeno slušati radio BBC, a to je moj otac činio kada Nijemca ne bi bilo. Jednom prilikom otac nije čuo da se ovaj vratio u stan pa je Nijemac naletio baš kada je otac imao uho na radiju. Sva sreća što to nije bio časnik SS-a nego vojni obavještajac Abhwera. Otac se u tom trenutku smrznuo, a ovaj ga je samo upitao što ima novo. Da je bio SS-ovac poslali bi mi oca u logor. Uh, tog trenutak se sjećam i danas, a imao sam samo šest godina.
VEZANI ČLANCI:
Kao i svi poratni klinci, i Mirko je puno vremena provodio vani, a košarkom se počeo baviti sa 14 godina.
- U to vrijeme ja sam išao u glazbenu školu, na klavir, koja je bila na Tuškancu, iznad kina pa sam često kroz prozor gledao kako dečki haklaju a jedan dan sam im se priključio. Tako sam počeo trenirati u pionirima Lokomotive, a ocu nisam rekao da više ne idem u glazbenu školu nego na treninge. No, na koncu je on to prihvatio pa je završio kao predsjednik košarkaškog podsaveza grada Zagreba.
I tako je započela jedna impresivna karijera.
- Mi smo košarku igrali amaterski i svi smo uglavnom studirali. Ja sam studirao pravo i već sa 22 godine apsolvirao, ali nisam htio diplomirati da ne moram u vojsku. Ja sam to odužio do 27. godine, a kada su me poslali u JNA u Užičku Požegu, dobio sam upalu pluća pa su me, nakon dva mjeseca vojnog roka, trajno oslobodili.
U kojoj mjeri je, kasnije proslavljeni trener, bio dobar igrač?
- Dogurao sam do seniorske reprezentacije u koju su me pozvali Aca Nikolić i Ranko Žeravica za Prvenstvo Balkana u Skoplju. Tada smo osvojili prvo zlato za Jugoslaviju u košarci uopće, a zvijezde te momčadi bile su Gjergja, Korać i Daneu. Nažalost, u to vrijeme često je odlazak u vojsku značio i kraj igračke karijere.
Tako je bilo i s Mirkom.
- Po povratku iz vojske sam se, kao diplomirani pravnik, zaposlio u saobraćajnoj radionici koja je radila pribor i namještaj za Jugoslavensku željeznicu. Bio sam tajnik poduzeća, no kako se ondje radilo od šest do 14 sati, ja sam svako jutro ustajao u pet. U međuvremenu se u Lokomotivi pojavio problem s trenerom pa je to mjesto meni ponuđeno.
Da ima smisla za trenerski posao primjetio je kao kratkotrajni trener košarkašica Lokomotive.
- Tada sam još bio prvotimac, a jedno ljeto sam preuzeo košarkašice među kojima sam upoznao i moju buduću suprugu Jasenku. Kako sam ja tada vodio dnevnik rada u koji sam pisao i karakteristike igračica, za nju sam napisao da je sprinterski tip, ali da nije jako ambiciozna.
No, Mirko i Jasenka nisu započeli vezu kao trener i igračica.
- Dogodilo se to nekoliko godina kasnije, u Glazbenom zavodu, gdje smo išli na plesnjake. Ja sam plesati učio kod sestara Coronelli, a vikendom sam odlazio na plesnjake.
"Plesao" je, neko kraće vrijeme, i kao košarkaški sudac uz što je vezan i jedan kuriozitet.
- Fućkao sam godinu dana i sudio mnoge derbije u Beogradu, Zadru, Ljubljani. Te godine igrala se posljednja ljetnja liga jer već na jesen je započela prva dvoranska. Dogodilo se da sam to ljeto sudio majstoricu za ostanak u Prvoj ligi između čačanskog Borca i Radničkog a po povratku sam postao trener Lokomotive. I prva utakmica koju sam vodio trenerski, samo tjedan dana kasnije, bila je upravo protiv Borca.
VEZANI ČLANCI:
Nakon što je 1971. s Lokomotivom bio drugi u Prvenstvu, iz beogradske centrale stigla mu je ponuda koju nije mogao odbiti.
- Nakon što su u Zagreb došli Bora Stanković i Radomir Šaper, čelni ljudi jugo-košarke, ja sam prihvatio njihovu ponudu da preuzmem mjesto profesionalnog izbornika kadeta i juniora.
A da su Bora i Šaper imali dobar nos pokazalo se vrlo brzo. Naime, Novosel je u samo tri godine ostvario ono što nitko nije.
- Najprije sam, 1971., postao europski prvak s kadetima, sljedeće godine s juniorima, a već 1973. i sa seniorima. Bio je to prvi naslov seniorskih europskih prvaka za Jugoslaviju. Sljedeće godine smo bili doprvaci svijeta, a 1975. opet europski prvaci. Tada smo kreirali jugoslavenski Dream Team koji je redovito pobjeđivao SSSR.
A koliko je to tada bilo važno - zapravo više od igre - kazuje i sljedeći primjer.
- Baš kada smo se trebali spremati za Olimpijske igre u Montrealu dogodilo se da je meni cijela petorka bila u vojsci. Slavnić, Kapičić, Šolman, Ćosić i Jelovac. A pravila su tada bila takva da iz vojske izostati mogao 30 dana za Prvenstvo Europe i 60 dana za svjetsko prvenstvo ili olimpijske igre. U toj situaciji otišao sam kod Staneta Dolanca, praktički drugog čovjeka države, koji mi je nakon beogradskog zlata kazao kada budem nešto trebao da se samo njemu javim.
I Novosel je, u ovoj (ne)prilici, tako i učinio.
- Kada sam mu objasnio u kakvoj smo se situaciji našli i da bi se moglo dogoditi da se ne plasiramo na Olimpijske igre, Dolanc je rekao da će to riješiti pa su se nakon dva sata u njegovu uredu pojavila četiri prva čovjeka JNA. Sjećam se da su to bili generali Šumonja, Potočar, Kadijević i još jedan. I on je njima kazao da ga je zamolio drug Tito da se taj problem riješi rekavši "kao dvostruki prvaci Europe, kako mi da igramo sa SSSR-om, ako cijelu godinu ništa ne radimo". Kako je Dolanc rekao da je to i politička utakmica ja sam predložio da se svi presele u Zagreb, na Svetice, gdje je stacionirano bilo 11 vojnika koji su ondje održavali teniska igrališta koja su koristili časnici.
Nažalost, tu ideju kompromitirao je "drug" Hakija.
- Nakon sastanka kod Dolanca veli nama načelnik Generalštaba da taj dogovor mora ostati tajna da ih ne bi zvali pjevači i glumci za sličnu uslugu, a oni ne moraju pobijediti Sovjete. Baš kada sam izlazio, na stubama sam sreo Hakiju Pozderca, tadašnjeg predsjednika SOFK Jugoslavije. Pita me on što ja tu radim, a ja mu velim da sam došao formirati vojni tim, ali da se to ne smije znati. Vratim se ja u Zagreb, kad mene zovu iz zagrebačke vojne oblasti i general Špegelj mi veli da ono sa Sveticama neće proći jer je Hakija to slavodobitno objavio u nekom intervjuu u beogradskoj Borbi. U tom času sam se osjećao kao da sam šlagiran.
VEZANI ČLANCI:
Na koncu je akcija ipak uspjela.
- Uspjeli smo ih sve prebaciti u Zagreb, ali po raznim vojarnama, a najteže je bilo s Ćosićem kojeg su poslali za konjevodca u kazneni bataljon u Sarajevo jer je, kao mormon, od Saveza boraca Zadra etiketiran kao špijun CIA-e. A tako ružnu karakteristiku, kakva je bila njihova, ne bi dobio ni da je ubio 200 partizana. I zato smo morali udobrovoljiti Krešinog kapetana za kojeg smo organizirali ručak u Titovoj vili na Ilidži, a to je za njega bilo kao da seoski župnik bude primljen u Vatikanu. Na koncu smo i Ćosića doveli u Zagreb i svima smo uzeli sobe u hotelu Panorama i njihova jedina obveza je bila da se svako jutro jave u vojarnu da su živi i zdravi i da dođu na trening u Dom sportova. S obzirom da sam isposlovao i neke novce za njihov džeparac Moka Slavnić mi je tada kazao da je njemu u vojsci bolje nego u Zvezdi.
Na koncu je reprezentacija, uigrana, otišla na Olimpijske igre u Montrealu gdje je osvojila srebro. Činjenicu da SFRJ u polufinalu igra protiv SSSR-a Novosel je iskoristio ovako:
- Tada su sportaši iz vojske smjeli za Olimpijske igre izostati 60 dana, a naši igrači su izvan te priče bili već 113 dana. Opet sam nazvao Dolanca i kazao mu za problem kojeg je obećao riješiti. Rekao mi je da vojska ima pravo dati nagradno odsustvo i da će ga moji vojnici i dobiti u iznosu od 53 dana kolika je bila razlika, ali da moramo pobijediti Sovjete. Kada smo pobijedili, kazao sam im da se više ne vraćaju u vojsku i u svlačionici je nastalo opće oduševljenje.
I u tom uspjehu, važnu ulogu odigrao je Moka Slavnić koji je svojim košem za pobjedu protiv Talijana omogućio taj polufinale. A to je bio igrač kojeg je Novosel uveo u reprezentaciju sa 24 godine.
- Moj prethodnik nije volio taj tip razigravača, a ja jesam. Meni se Slavnić svidio jer je bio sjajan tehničar s velikim stupnjem igračke inteligencije. Uostalom, meni su ključni igrači bili oni koji nisu bili snagatori kao što su Slavnić, Kićanović, Delibašić i Ćosić.
Ključan igrač mu je bio i Dražen Dalipagić kojeg je zvao u reprezentaciju iako ovaj nije imao mlađeuzrasni reprezentativni staž.
- Dalipagić je bio nevjerojatno moćan skorer pa sam njega i Slavnića pozvao za Prvenstvo Europe 1973. koje smo, kao i ono sljedeće, osvojili bez poraza.
Koju li je samo Mirko formulu imao za kontrolu svih tih "rogova u vreći", niza sjajnih indvidualaca jakih osobnosti?
- S jedne strane sam imao igračko iskustvo pa sam i sam bio premazan svim mastima i nitko me nije mogao fulirati. S druge strane, ja sam se brinuo za sve te igrače i, ako je trebalo, rješavao sam i njihove osobne probleme. A sve je to stvorilo jedan osjećaj kod njih da imaju obvezu prema meni i da mi to moraju vratiti na terenu. Ja sam sa svojim igračima imao roditeljski odnos pa je meni moja supruga često govorila da se više brinem za braću Petrović nego za svoje sinove.
Prigodom Novoselova uvrštenja u Fibinu Kuću slavnih, Dragan Kićanović nam je ispričao kako je Novosel dolazio u Čačak moliti njegova razrednika da ga pusti na pripreme juniorske reprezentacije.
- Kad nam se približavalo Prvenstvo Europe otišao sam u Čačak da rješim pitanje Kićanovićeve mature jer ako mu nešto zapne neće moći doći na pripreme. Inače, tada sam kod Kićine bake prvi put vidio kako se radi kajmak, kojeg sam ja obožavao.
Drugu intervenciju, ovaj put ne školske prirode, imao je u Tuzli.
- U Tuzlu sam išao nagovoriti Mirzu Delibašića da između košarkle i tenisa, u kojem je bio jako dobar, izabere košarku. Imao sam tada nekog fiću s kojim sam otišao u Tuzlu nekoliko puta i u tome uspio, a na koncu je Mirza postao svjetski igrač.
Kako su se nekad pronalazili košarkaši svjedoči i primjer Rajka Žižića.
- Njega je moj pomoćnik Rajačić našao u Nikšiću na ulici. Kada smo ga doveli na pripreme kadetske reprezentacije on nije mogao pratiti trening pa je Rajačić s njim, sa strane, radio dvororak. Pet godina kasnije rasturao je jednog Meneghina.
Nakon olimpijskog srebra u Montrealu, Novosel se pomalo neočekivano zahvalio na mjestu profesionalnog izbornika vrativši se u svoj matični klub.
- Vratio sam se jer sam vidio da se Lokomotiva raspada. Sreća je da je Vladimir Anzulović, koji je bio jako privržen klubu, uspio nagovoriti Slavka Šajbera da se pozabavi košarkom pa je on taj koji je sponzorski uobličio četiri prehrambene tvrtke - Kraš, Franck, Badel i Voće - i klub preimenovao u Cibonu koje ime tog prehrambenog koncerna dolazi od latinskog izraza "cibus bonus" što znači dobra hrana.
VEZANI ČLANCI:
Novosel je novu Cibonu odlučio graditi bez Plećaša što mu je ovaj zamjerio, baš kao i nepozivanje u reprezentaciju za Olimpijske igre u Montrealu.
- U to vrijeme Plećaš je bio jedan od najboljih europskih bekova, a kada sam ga vidio u jednoj televizijskoj reklami za Franckov čaj ja sam se smrznuo. Odmah sam otišao Dolancu da ga pitam što da radim, a Stane mi veli da Sovjeti sve snimaju što se kod nas događa i ako nas prijave Međunarodni olimpijski odbor bi nas mogao suspendirati.
Nikola nam je jednom prilikom rekao da je to isto učinio i Knego, ali da on nije kažnjen nepozivanjem u reprezentaciju.
- Ja za to nisam znao. Možda je to i bilo tako, ali ja to nisam vidio.
Zašto za "Svetog Nikolu" nije bilo mjesta u Ciboni?
- Kao što rekoh, novoimenovana Cibona naslijedila je novčane probleme od Lokomotive i kada bi i došli neki sitni novci oni bi prvo išli Plećašu. U jednom trenutku je Nikola rekao ako mu se osiguraju primanja da on neće igrati, a ja sam u toj situaciji bio tvrd i on je otišao u Kvarner.
Kad su u pitanju veliki treneri, košarkaški fanovi uvijek vole znati koja je bila najbolja petorka koju su ikad vodili?
- To je ona koju su činili Slavnić, Delibašić, Kićanović, Dalipagić i Ćosić i koja je 1980. osvojila olimpijsko zlato.
A na Olimpijskim igrama u Moskvi Mirko je opet sjedio na klupi reprezentacije.
- Nakon što se dogodilo da smo kao svjetski prvaci iz Manile izgubili finale Mediteranskih igara u Splitu od Grka, Stane Dolanc je sazvao hitan sastanak i odredio Žeravicu i mene da vodimo tu reprezentaciju. Ja sam pokušao objasniti da sam profesionalni trener Cibone, no nisam se uspio osloboditi te obveze.
Još je samo jednom Novosel vodio reprezentaciju bivše SFRJ, bilo je to nakon sedmog mjesta Jugoslavije na Prvenstvu Europe 1983. u Francuskoj.
- Tada sam to prihvatio jer sam kroz reprezentaciju mogao uigravati igrače Cibone za sljedćeu sezonu, a imao sam ih petoricu, Dražena i Acu Petrovića, Nakića, Knegu i Vukičevića.
A da se to pokazalo mudrim potezom svjedoči činjenica da je ta Cibona već sljedeće sezone pokoriti Europu. Pobijedivši u finalu bogati madridski Real. I sezonu kasnije, nadjačavši moćni Sabonisov Žalgiris. Taj drugi finale vodio je Mirkov dugogodišnji pomoćnik Željko Pavličević.
- Željko je tu sezonu dobro vodio momčad i sve je bilo OK do jednog treninga prije finala kada je došlo do sukoba Željka i Dražena koji mi je došao sljedeće jutro u pola osam u ured rekavši "ili ja ili on". Dražen je u toj prilici čak otišao i Šajberu da traži promjenu trenera, no ja to nisam dozvolio. Rekao sam da ću biti tih posljednjih 15 dana uz momčad na svakom treningu i da ću pomagati Željku i to je sve uspješno završilo.
No, nedugo potom valjalo je odraditi i finale domaćeg doigravanja za prvaka, a tu se dogodio kiks koji je onemogućio Cibonu da osvoji i treći naslov prvaka Europe u nizu.
- Da se nisam prihvatio posla glavnog tajnika Univerzijade imao bih još jedan naslov prvaka Europe i još dva naslova prvaka SFRJ. No, krenuli smo u to radi sportske infrastrukture i tu nije bilo nazad.
A u tom hrvatskom finalu Zadar je uzeo naslov usred Zagreba. Ključno je bilo, priznaje Mirko, Draženovo neigranje u drugoj utakmici finala igranoj u Jazinama.
- Zbog posla direktora Univerzijade ja sam bio fizički na izmaku snaga i nisam dolazio niti na treninge. Mi smo uvjerljivo dobili prvu utakmicu, a s obzirom da je postojala opasnost da Dražen u Jazinama dobije treću tehničku koja bi ga automatski eliminirala iz eventualne treće finalne, odlučeno je da on tu drugu utakmicu finala ne igra. U trećoj je igrao, no u drugom je poluvremenu Popović poludio i mi smo izgubili naslov. A to je značilo da u Europi možemo igrati samo Kup kupova kojeg smo i osvojili.
VEZANI ČLANCI:
Cibona je tih 80-tih bila više od sporta.
- Cibona je tih godina u Zagrebu i šire bila svojevrstan pokret.
A Cibona danas nije niti sjena svoje negdašnje veličine.
- Promijenili su se odnosi u europskoj košarci i sustav financiranja sporta kod nas pa je Cibona došla u financijski neravnopravan status. Današnja Cibona igra s Mornarom iz Bara kojem jedan igrač vrijedi koliko i cijela momčad Cibone. Naši veliki klubovi Cibona, Split i Zadar, prepušteni su sami sebi, a Srbija i Crna Gora imaju po dva kluba koji su državni projekti. Nisu slučajno Amerikanci izmislili "salary cup" a on je uveden da netko tko je bogatiji ne bi dominirao na račun toga. A vi danas imate Zvezdu, Partizan, Budućnost i Mornar koji su radi svoje financijske moći izvan konkurencije.
Premda ga štošta oko današnje Cibone žulja, Mirko ne napada vodstvo kluba, ali ima primjedbe na stručnu politiku.
- Ja onog Moorea za razigravača nikad ne bih uzeo. Pa zbog njega mali Gnjidić, koji je najveći talent od svih današnjih Ciboninih igrača, ne igra 30 minuta po utakmici a to bi sa svojih 19 i takvim talentom morao. Samo tako od njega možemo dobiti vrhunskog razigravača. Pa ja se sjećam da su meni Aco Petrović i Damir Pavličević u jednoj utakmici za 40 posljednjih sekundi prosuli osam razlike, a u to vrijeme nije bilo niti trica. No, nakon razdoblja u kojem je lopte bacao u bunar, Aco je to meni sve vratio i bio ključni igrač u nekim našim velikim pobjedama.
Aci će kasnije, i trenerski, povjeriti Cibonu, a 1992. ga je instalirao za pomoćnika olimpijskog izbornika Petra Skansija. Kako to da sam nije preuzeo hrvatski Dream Team?
- Ja sam uložio ogroman napor u sportsko priznavanje neovisne Hrvatske što je akcija koja je na prelazu sa 1991. na 1992. trajala 62 dana. Čak sam organizirao da naši najbolji igrači zajedno samnom napišu pismo predsjedniku MOO-a Samaranchu da nas uvrsti u olimpijske kvalifikacije. Utemeljili smo tada novi nacionalni Savez, trebalo je napraviti program rada, pronaći sponzore, naći adekvatnu opremu. Uz sve to ja nisam mogao biti i izbornik. Sva sreća, Skansi je, uz Acinu pomoć, odlično obavio taj posao i mi smo osvojili olimpijsko srebro.
Organizacijske sposobnosti donijele su Novoselu vrlo visok status u očima prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji će ga 1997. instalirati za direktora NK Dinamo (aka Croatia).
- U Dinamo sam otišao po izričitom nalogu predsjednika Tuđmana. Prvi put me k sebi zvao 1993. kada mi je u 46 minuta razgovora u četiri oka predložio da preuzmem dužnost zagrebačkog gradonačelnika jer mu je Vedriš rekao da sam uspješno vodio projekt Univerzijade. A kako je to bilo u godini kada smo ostali bez Dražena ja sam mu rekao da ne mogu u takvoj situaciji napustiti svoj sport. Kada smo zajedno išli na otkrivanje spomenika Draženu u Olimpijskom parku u Lausannei spomenuo je Dinamo, a ja sam se tada izvukao s prijedlogom spajanja Dinama s najačim gradskim klubovima u ostalim loptačkim sportovima koji se nije realizirao više zbog suzdržabnosti ostalih klubova nego zbog Dinama. Tuđman je ponovio svoj poziv 1997. rekavši mi da sam svoje u košarci napravio i da trebam pomoći da se izgradi Dinamov stadion. E tada nisam imao druge nego prihvatiti.
VEZANI ČLANCI:
Nažalost, Novosel projekt stadiona nije uspio završiti.
- Da je predsjednik Tuđman još poživio imali bi smo završen maksimirski stadion po nacrtu arhitekata Kincla i Fiipovića. No, onda je došlo do detuđmanizacije svega pa se isto dogodilo i sa stadionom.
A upravo je stadion bio tema Mirkova posljednjeg razgovora s Predsjednikom.
- NIkad to neću zaboraviti. U nedjelju sam bio kod njega doma u Nazorovoj kada mi je kazao "samo mi završite stadion". Plakao sam poslije tog razgovora, a on je u ponedjeljak otišao u bolnicu i više se nije vratio. Taj projekt je trebao donijeti stadion od 60 tisuća mjesta, a sada je to sve devastirano. Otkako sam otišao iz Dinama ja na tom stadionu nisam bio. Nisam to mogao gledati. Tako je malo nedostajalo da imamo lijepi stadion, a ostalo je ruglo.
Prije Dinamova, imao je legendarni košarkaški trener ideju za još jedan stadion.
- Krajem 80-tih sam htio da u Kranjčevićevoj, na mjestu današnjeg stadiona, izgradimo stadion s pomičnim krovom pa da se tu mogu igrati i dvoranski sportovi. Nažalost, dogodio se rat i taj projekt je ostao samo u nacrtima.
VIDEO Ovacije redateljici za 52 minute čiste emocije: Održana premijera dokumentarca o Draženu Petroviću
Umjesto mjesta gradonačelnika ti si odabrao 100 mil eura za rekonstrukciju Dinamovog stadiona. Rezultati su očiti.