Nekadašnji golgeter

Džomba: Gradim stanove, igram se s kćerima, a rukomet malo pratim

07.01.2018.
u 11:53

Od šoka kad se nismo plasirali na Olimpijske igre u Sydney oporavljao sam se tri mjeseca - kaže Džomba

Mirza Džomba krajem veljače napunit će 41. godinu. Rukometne parkete, barem što se tiče igranja za hrvatsku reprezentaciju, ostavio je sad već davne 2007. godine, nakon Svjetskog prvenstva u Njemačkoj, gdje smo osvojili peto mjesto.

U karijeri je igrao na četiri Europska prvenstva, 1998. u Italiji, 2000. u Hrvatskoj, dvije godine poslije u Švedskoj te 2004. u Sloveniji.

– U karijeri sam osvojio svjetsko i olimpijsko zlato, ali s europskih prvenstava nemam niti jednu medalju. Najbliže sam bio u Sloveniji kada smo bili četvrti. Da sam igrao u Švicarskoj 2006. godine, opet ne bih osvojio medalju jer smo bili četvrti, no to prvenstvo sam propustio zbog ozljede – istaknuo je Džomba.

1/18

Uvijek je bio veseljak, raspoložen za šalu i dobro društvo. Takav je bio na parketu, ali i izvan parketa. Takav je i danas. Sjećam se njegova prvog velikog natjecanja. Bilo je to u Japanu, na Svjetskom prvenstvu 1997. godine. Imao je dvadeset godina i na lijevom krilu zamijenio je Irfana Smajlagića.

Skupinu drugog kruga igrali smo u Kumamotu, a hotel je bio smješten uz malu rječicu u kojoj su plivale razne šarene ribice. Bio je tu i natpis – zabranjeno pecanje. Jer to su bile ribice koje su zaštićene i pecanje je bilo strogo zabranjeno. Zbog toga se išlo u zatvor.

– To s ribicama mi je bilo baš zabavno pa sam se odlučio našaliti. Svaka reprezentacija imala je svog volontera i ja sam našeg pitao gdje bih mogao kupiti štapove za pecanje. Ne shvaćajući ništa, odveo me je u dućan i tako sam kupio par štapova. Dan poslije krenuo sam s njima do obližnje rijeke, a volonter će u čudu – kamo? A ja kažem da idem pecati. Nastala je prava strka, on se jako uzrujao i trebalo mu je vremena da shvati da je to bila samo šala – ispričao je Džomba anegdotu iz Japana.

To je bio Mirza, uvijek spreman za šalu. Ali, na parketu je bio pravi profesionalac. I svjetsko krilo.

– Baš sam se ugodno iznenadio kad sam vidio reklamu za Europsko prvenstvo u kojoj se Červar obraća Mihiću i govori – ti možda nemaš nebeski Mirzin skok... Lijepo da me se Lino sjeća. Ma, uvijek sam s Červarom imao korektan i dobar odnos. Uostalom, s njim sam osvojio svjetsko i olimpijsko zlato, a to nikad neću zaboraviti – kaže Džomba.

Povratak Červara na klupu Hrvatske nekadašnje desno krilo ovako je prokomentirao:

– To je bio odličan potez. Červar je sjajan trener, ali i motivator i psiholog. Osam godina je iskusniji otkad je posljednji put sjedio na klupi Hrvatske. On će se znati sjajno nositi s pritiskom domaćeg parketa i znat će kako igrače koncentrirati samo na događanja na parketu. Ma, imam stvarno dobar osjećaj da ćemo otići daleko, možda i do samog kraja. Imamo jaču reprezentaciju nego lani na Svjetskom prvenstvu kada smo bili četvrti. Tu su povratnici Čupić, Alilović, Vori i Buntić, jači smo i za Karačića – rekao je Mirza.

Svoj optimizam gradi na trojci iz Vardara – Karačiću, Cindriću i Čupiću koji su aktualni osvajači Lige prvaka. Uostalom, Vardar je ove sezone bez ijednog poraza u Ligi prvaka i SEHA Gazprom ligi.

– Njih trojica su puni samopouzdanja i vjerujem kako će ga prenijeti i na ostale naše igrače – istaknuo je Džomba.

Kada je već riječ o Europskom prvenstvu kojem smo domaćini, Džomba je igrao na EP-u u Hrvatskoj, 2000. godine.

– Na tom EP-u doživio sam najveći igrački šok u karijeri. Kada smo izgubili od Slovenije za peto mjesto i kad smo shvatili da tim porazom nećemo braniti olimpijsko zlato u Sydneyu iz Atlante, nisam mogao doći sebi tri mjeseca. Još i danas vrtim slike nakon tog poraza od Slovenije. Nastao je takav muk i tišina u Ledenoj da je bilo jezivo. Kao u horor filmovima. Igrao sam u Ledenoj dvorani milijun puta, ali nikad nisam osjetio takvu tišinu – istaknuo je Džomba koji je odmah i pojasnio razlog zašto nismo otišli u Sydney.

Namjerno me je srušio

– Bilo je to vrijeme lutanja. Mijenjali su se izbornici i svaki je imao neku svoju viziju. Jedni su forsirali mlade igrače, drugi starije. U samo tri godine na mjestu izbornika promijenili su se Ilija Puljević, Velimir Klajić i Zdravko Zovko. I na kraju smo te 2000. godine imali “gemišt” mladih i starih. Bio sam rezerva Smajlagiću i s klupe sam većinom gledao našu muku. A tako sam se radovao putu u Australiji. Bili smo godinu prije na jednom turniru u Sydneyu. Bilo je predivno, tamo živi puno naših ljudi, nije nam ništa nedostajalo, a tko se ne sjeća našeg tadašnjeg domaćina, Mile Komadine. Njegovo predstavljane na aerodromu bilo je spektakularno: “Ja sam Mile Komadina, olimpijski atašai.” Ha, ha, nitko ga do kraja boravka nije ispravio i rekao da se kaže ataše – prisjeća se Mirza tih dana.

I dok je s reprezentacijom osvojio dvije zlatne medalje, mučilo je Džombu što ni s jednim klubom nikako nije uspio osvojiti Ligu prvaka. U redu, to nije mogao sa Zametom gdje je počeo karijeru, ali je mogao s PPD Zagrebom. Od 1997. do 2001. igrao je u dresu zagrebaša u tri finala Lige prvaka i sva tri puta bolja je bila Barcelona. Posebno će pamtiti finale 1998. godine kada je imao bliski susret sa stativom.

– Trčao sam u jednu kontru, a njihov vratar Barrufet namjerno mi je postavio nogu. Udario sam u stativu i dobro sam prošao. Da su bili betonski nogometni golovi, ne bismo sad razgovarali. Uzvrat nisam mogao igrati – kaže Mirza.

Kad već nije uspio sa zagrebašima, uputio se malo sjevernije, u susjednu Mađarsku. Otišao je u tada jaki Veszprém u kojem su ga dočekali Slavko Goluža i Božidar Jović, te Zdravko Zovko kao trener. U prvoj sezoni Veszprém je došao do finala, ali i do zida. U dvije finalne utakmice bolji je bio njemački Magdeburg. Bilo je to već četvrto finale koje je izgubio, a do kraja igranja u Veszprému više nije dolazio do finala.

1/5

– Sanjam da ću jednog dana osvojiti Ligu prvaka i da ću se Zagrebom provozati u starom fijakeru – govorio bi Mirza u to vrijeme.

Nije ni čudo što bi mu svaki put kada bi došao u reprezentaciju igrači zapjevali: “Fijaker stari, ulicama luta...”

Nakon Mađarske put ga je odveo u Španjolsku, u Ciudad Real gdje je igrao od 2004. do 2007. godine. U Španjolskoj mu je bio lijepo. Opušten život, bez žurbe, bez stresa, bez pritiska. Živio je vili s bazenom, malo izvan grada. I odmah prve sezone evo Džombe opet u finalu Lige prvaka.

– Sve je bilo super do finala. Kad tamo Barcelona. Opet Barcelona. I naravno da sam izgubio i peto finale – rekao je Mirza.

Bližila se trideseta, a Mirza još nema osvojenu Ligu prvaka. I onda je došao taj dan. Tog, 30. travnja 2006. godine Džomba je konačno osvojio Ligu prvaka. U finalu je Ciudad Real dvaput bio bolji od Portlanda za koji je igrao Ivano Balić.

– Znao sam da mi je to posljednja prilika. Znao sam da tko izgubi nikad neće osvojiti Ligu prvaka. Ispalo je da Balić nikad neće osvojiti Ligu prvaka – istaknuo je.

I bio je u pravo. U svojoj zadnjoj sezoni u Ciudad Realu ispao je u četvrtfinalu. Balićeva osveta bila je slatka. Navijao je Mirza za rukometnog Mozarta da se domogne finala, ali Nikola Karabatić i Kiel mislili su drukčije i zaustavili ga u polufinalu.

Kada je Hrvatska dobila domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2009. godine, ideja je bila da se u klubu Zagreb okupi što više reprezentativaca kako bi se uigravali. Tako su se u klub iz Kutije šibica vratili Džomba i Balić. Tu su još bili Vori, Duvnjak, Špoljarić, Horvat, Bičanić te sjajni makedonski šuter Lazarov. U te tri sezone zagrebaši su jednom došli do četvrtfinala i to bi bilo to. Igračku karijeru Mirza je završio u poljskom Kielceu 2010. godine.

Bit će stručni komentator

– U vrijeme kada sam došao Kielce nije bilo ni približno jako kao u posljednjih nekoliko godina. Bilo je to vrijeme kada su počeli stvarati jaki klub. Te sezone nismo uspjeli ni proći skupinu. Mene su ozljede već dosta načele tako da sam ubrzo odustao od igranja. Iz moje poljske avanture uvijek ću zapamtiti posjet Auschwitzu, zloglasnom njemačkom logoru za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kada vidiš i zamisliš što se sve tu događalo, moraš zaplakati – rekao je Džomba.

U međuvremenu se njegov bivši klub, Ciudad Real ugasio i ne postoji više.

– Mnogo je veličina igralo u Ciudad Realu, a ja iz njega stvarno nosim samo najbolja sjećanja, od tamo mogu izdvojiti samo one najbolje trenutke u svojoj karijeri, zato sam jako vezan za grad i klub. Jako mi je žao zbog nastale situacije, no danas se posao, kao i sve ostalo, nažalost, gleda samo kroz financije tako da svemu jednom dođe kraj.

Iz generacije koja je osvojila svjetsko i olimpijsko zlato čak su osmorica igrača danas rukometni treneri (Kelentrić, Dominiković, Šola, Goluža, Kaleb, Lacković, Matošević i Metličić), a četvorica su još aktivni igrači – Zrnić, Sulić, T. Valčić i Vori. Ovaj posljednji je i u reprezentaciji.

– Vori će Červaru na predstojećem Europskom prvenstvu biti od velike pomoći. Naravno, nitko ne očekuje da će Vori igrati svih 60 minuta u svakoj utakmici. Ali, u onih deset do dvadeset minuta njegovo iskustvo doći će do izražaja u važnim utakmicama – istaknuo je Mirza.

Džombu trenerski posao nije zanimao. Nije ga zanimao ni rukomet. Kad god bi se igrala neka važna klupska ili reprezentativna utakmica u Rijeci, uvijek bi pitali domaće rukometne djelatnike – a gdje je Džomba? Svi su samo slijegali ramenima.

– Ma, uopće me ne zanima posao rukometnog trenera. Nisam ja za to. Kad odigraš tako puno utakmica u životu, onda ti se više i ne gleda uživo. Pratio sam uglavnom utakmice putem televizora – kaže Mirza.

No, nije mogao dugo bez rukometa. Izabrali su ga za predsjednika rukometnog saveza Primorsko-goranske županije.

– Ha, ha kako to gordo zvuči – predsjednik. Dobro, ta uloga mi ne oduzima puno vremena. Pitali su me da pomognem, pristao sam i uvjerio se kako je sve to jadno. Nema novca. To je osnovni problem. I dok na parketu postižemo koliko-toliko dobre rezultate, taj ritam oni koji sjede u foteljama ne mogu pratiti. Mora se hitno donijeti novi Zakon o sportu. Ovako više ne ide jer nam je sustav katastrofalan. Voda je došla do grla i ako se uskoro nešto ne promijeni, propadat će klub za klubom. Eto, nedavno sam bio na proslavi 60 godina kluba Selce. Lijepa fešta, ali kad su se poveli ozbiljni razgovori, onda su se odmah nadvili crni oblaci. Ima zanimanja, ima djece, ali ih neće imati tko trenirati. Treneri nisu dobro ni dovoljno plaćeni i naravno da nemaju motiva – kazao je Mirza.

 

Kad ga već nije zanimao rukometni posao, zanimala ga je graditeljstvo. S prijateljem iz igračkih dana, Senjaninom Maglajlijom, krenuo je u izgradnju apartmana na otoku Krku, u mjestu Šilo. Potom su gradili u Zadru. Danas njegova tvrtka gradi stanove u Rijeci. A građevinski posao Mirza će nakratko ostaviti. Naime, već je na četvrtom velikom natjecanju stručni komentator rukometnih zbivanja na RTL-u.

– Moj prvi angažman bio je za vrijeme Svjetskog prvenstva u Dohi 2015. godine. Potom sam radio Europsko prvenstvo u Poljskoj 2016. te lani Svjetsko prvenstvo u Francuskoj. Zajedno s Goranom Špremom gost sam u studijskog emisiji. Već smo uigrani tandem i tih dva tjedna, koliko traje Europsko prvenstvo, bit će smijeha i zabave. I naravno dobrih rezultata prije svega. Da, ne smijem zaboraviti spomenuti našeg domaćina u emisijama, Ninu Štambuka – istaknuo je.

Živim s tri cure

S njima u ekipi bio je i Zlatko Saračević, kao sukomentator u live prijenosima, a kako je Sarač ovoga puta angažiran kao trener u hrvatskoj reprezentaciji, njegovo mjesto zauzet će još jedan zlatni iz 2003. i 2004., Davor Dominiković, danas pomoćni trener Vladi Šoli u zagrebačkom prvoligašu Dubrava. A svi koji su gledali studijske emisije hvale Džombu...

– Ne, ne vidim se u nikakvom televizijskom poslu. Dobro mi dođe da godišnje dvadesetak dana budem uz rukomet. Te emisije mi dođu kao da sam na parketu, zajedno s dečkima – kaže Mirza.

Za vrijeme Svjetskog prvenstva u Francuskoj hit na internetu bila je njegova i Špremova reakcija na promašeni sedmerac Zlatka Horvata u polufinalu protiv Norveške. Vrijeme je isteklo i Zlajo je trebao samo pogoditi za finale. Ali nije.

– Kad je bio dosuđen sedmerac za nas, počeli smo skakati, grliti se. Nismo mogli vjerovati kako nas je sreća pomazila. U jednom trenutku netko je sa strane pitao – tko će pucati? Ja sam onako cool rekao: “Kako tko, pa Zlaja” – prisjeća se Džomba tog trenutka.

Goran Šprem mislio je drukčije: “Ne, samo ne Horvat. Neka puca Štrlek, bilo tko.”

Pucao je Horvat i norveški vratar mu je obranio.

– Uhvatio sam se za glavu i sjeo na obližnji trosjed. Nisam mogao ništa reći daljnjih nekoliko minuta. Taj promašaj pokazao se kobnim jer u utakmici za treće mjesto nismo uspjeli sačuvati ni plus osam protiv Slovenije. I danas sam mišljenja da je Horvat morao šutirati. Njega je zeznulo što je bila velika stanka između dosuđenog sedmerca i realizacije. Sekunde su prolazile, a Horvat je počeo razmišljati kako i gdje pucati. I to razmišljanje odvelo ga je u promašaj. Da je onako vruć odmah šutirao, zabio bi pogodak. Opet, i promašaji su dio utakmice. I sam sam puno puta izvodio sedmerce. Bilo je i promašaja, ali me oni nisu pokolebali. Naprotiv, nakon svakog promašaja želio sam odmah šutirati sljedeći jer znam da dvaput za redom ne mogu promašiti. Kako smo na čudesan način izgubili medalju na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, tako smo je čudesno osvojili na Europskom prvenstvu u Poljskoj. Ono što smo napravili domaćinu, a pobijedili smo ih s 14 razlike pred njihovim navijačima, neće se više nikad nikada dogoditi – istaknuo je Džomba.

Proslavljeno desno krilo u braku je s Belmom, pravnicom i TV voditeljicom.

– Živim s tri cure. Imamo dvije kćeri, Unu koja ima 5,5 i Adu koja ima godinu i pol. Ne trebam posebno govoriti da svaki slobodni trenutak koristim kako bih bio uz dvije moje kćerkice – istaknuo je Mirza koji je u braku sedam godina.

Upoznali su se dok je Belma vodila dvije popularne TV misije na RTL-u, “Pobijedi Šolu” i Večera za pet. Vjenčanje su obavili na Trsatskoj gradini u Rijeci, a goste je zabavljao Halid Bešlić.

A je li Mirza spreman za nove studijske emisije?

– Rođen spreman. Jedva čekam. Za uvertiru sam odradio prijateljsku utakmicu s Crnom Gorom. U Split se vraćam 10. siječnja, a onda počinje ono pravo – rekao je Mirza.

Goran Šprem nedavno je rekao kako su svi spremni jedino ne znaju hoće li Džomba stići na vrijeme. Ispada da ste nepouzdani?

– Ha, ha, ma to se Šprem malo šali. Naravno da ću doći. Jedva čeka tu prvu veliku utakmicu protiv Srbije – zaključio je Džomba.

Komentara 12

DU
Deleted user
13:55 07.01.2018.

Zato nam obala i izgleda tako devastirano jer svaka šuša koja se dokopala nekih novaca, a ne zna raditi ništa konkretno u životu nakon kratke sportske karijere, krene apartmanizirati Jadran.

Avatar ivo587
ivo587
14:12 07.01.2018.

Di su pravi hrvati nestali a ne da bosanci, aljbanci i srbi vladaju državom.

GI
Gips
12:34 07.01.2018.

Nije mu lako sa stanovima, loša gradnja, puno reklamacija. Voda probija, struja loša

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije