Nakon što je, uz pomoć tvrtke Sofascore, dokumentarac koji je sam financirao odlučio izvaditi iz ladice i ponuditi ga svima na besplatno gledanje, Dino Rađa pojasnio je svoje motive za takvu nesebičnu gestu:
– Dugo sam razmišljao što da radim i konačno sam naletio na prave ljude koji su mi postavili pravo pitanje. A ono je bilo: “Što ti u biti želiš s tim filmom?” Meni ne treba slave niti love. Ja želim da se vidi koliko je rad bitan, koliko bez toga nema uspjeha. Danas klinci žure, idu u nekom krivom smjeru, sve na brzinu, a netko tko pogleda film, reći će da ipak treba vremena i velika količina rada.
Jedan susret je bio ključan
Što kažu oni koji su film imali prilike gledati? Prijatelji, poznanici, bivši suradnici...?
– Film je bio prikazivan isključivo na nekim privatnim projekcijama za moje prijatelje. Javnost ga nije imala gdje vidjeti. Stalno dobivam upite, dođi u Županju, dođi u Šid, u Umag, ovamo, onamo, a ne mogu stići na sve strane. Ima interesa i zato neka ga gleda tko želi. Ja sam ga gledao sto puta i uvijek iz mene izvuče neku emociju. Ostavljam sada široj javnosti da ga pogleda.
GALERIJA Legendarni hrvatski košarkaš Dino Rađa
Zašto današnjoj sportskoj mladeži ponestaje radne etike pri čemu se čak zanemaruju fundamenti? Je li to zbog ubrzanog stila života ili...?
– Kada sam radio sa svojom djecom, govorio sam im da imaju dva puta. Jedan je moj, a drugi su svi ostali. Ja znam što je mene napravilo igračem. Ako hoćete u tom smjeru, onda morate to i to, ako nećete, onda ja ne želim trošiti vrijeme s vama. Vremena se mijenjaju, ekrani elektronskih uređaja dominiraju, sve je dostupno, stalna je žurba. Dosta klinaca radi krive korake, gledaju sport kroz pare. Svi vide Dončića, nitko ne vidi stotine Slovenaca koji nisu došli do te razine. Svi gledaju Luku Modrića, nitko ne gleda onih 100 tisuća koji nisu ni blizu Modrića. Tako je i s mojim naraštajem. Svi gledaju Tonija, Dražena i Dinu, a koliko je tu momaka koji nisu uspjeli zaraditi velike novce. To se stavlja sa strane.
Poznato je da je Dino o košarci kao nečemu od čega će živjeti počeo razmišljati prilično kasno, nakon već velikih uspjeha s reprezentacijom kao što je olimpijsko srebro i nakon prvog naslova prvaka Europe s tadašnjom Jugoplastikom.
– Košarka je bila moja ljubav. Ja sam bio klinac, s 15-16 godina, i imao sam privilegij doći u dvoranu u kojoj radi grijanje. Vani puše bura i nula je stupnjeva, a ti se u toplom igraš. Prvo mora biti ljubav prema nečemu da bi nešto htio raditi. Mi bismo dolazili prije treninga, ostajali iza treninga, šutirali nogom, šutirali s tribina, s balkona, odakle god si mogao. Kada bih danas nekome rekao da ima toplu dvoranu za trenirati, rekao bi “a ne’š ti uvjeta”. Vremena su se promijenila, djeca su postala mekša, malo smo ih razmazili.
VEZANI ČLANCI:
Ima li dojam da, čim se nekoga proglasi talentom, već okruženje oko njega vidi velike dolare u perspektivi?
– Definitivno. Dvije stvari su se drastično promijenile. Prvo roditelji, a drugo menadžeri. Roditelji su poludjeli jer vide rješenje nekih svojih frustracija ili nemogućnosti kroz svoje dijete. A menadžeri su postali glavni. Kada je meni moj menadžer došao i rekao: “Imam za tebe dvostruko bolju ponudu u drugom klubu”, ja sam rekao da neću jer mi je tu dobro i tu priča prestaje. A danas svi zovu menadžera. Meni nikad menadžer nije tražio klub, ja sam rješenje za dalje imao već šest mjeseci prije no što bi mi istekao ugovor.
Prati li recentna košarkaška zbivanja? Dojam je da se povukao u sjenu otkako je svojevoljno otišao s mjesta predsjednika Stručnog savjeta HKS-a.
– Jesam i život mi je puno bolji. Moje bavljenje košarkom je donijelo gomilu neprijatelja i još veću gomilu lažnih prijatelja. Nakon odlaska osjetio sam neko olakšanje, nesvjesno, i ne pada mi na pamet da se vratim. Ne bih ni za kakve pare.
Nogometaš Niko postao boksač
S košarkom su se bavila i dvojica njegovih sinova.
– Najstariji, Duje, igra u Trstu B ligu. Nositelj je igre. Roko se zbog ozljeda maknuo od toga. Otvorili smo neki biznis u Trstu i on tamo radi već godinu dana.
VEZANI ČLANCI:
A najmlađi sin, nogometaš Niko?
– Prebacio se na boks. Sad mu je Hrgović najbolji prijatelj. Bitno je da se bavi sportom koji pomaže u odgoju čovjeka. Naučiš se disciplini, odgovornosti prema obvezama. Sport daje puno više od samog rezultata i medalja.
Čime se Dino sada bavi?
– Dosta putujem. Idem na mjesta na koja sam prije išao kao kofer, a sada odem nešto vidjeti. Odem na koncert, na utakmice, imam sto hobija povrh onih prijašnjih kao što su motori, ronjenje, sviranje gitare, učenje trećeg i četvrtog jezika, uzeo sam psa koji je svaki dan obveza.
Sjećamo se Rađe koji je arogantno i nepitano nogometašima dijelio savjete i packe. On kao posebno uspješni voditelj hrvatske košarke. 🙄 Sjećamo se Rađe na hrvatski praznik sa pogrdnim izrazom na majici u čast toga hrvatskog praznika. Istovremeno nikada nije zaboravio napomenuti koliko više voli bivšu zemlju i jugoleftardstvo.