Njegov trk prema Klasniću, njegov ushit u 119. minuti zabilježile su
sve kamere ovoga svijeta. Da, stavio je ruku na pobjednički oltar, no
onaj “gore” nije bio milostiv, odmah mu je
“odsjekao ruku”. A da zapravo ne znamo
zašto. I nakon toga Nane je želio “dići ruku na
sebe”. Bio je vruć, emotivan, psihički razoren. Razumljivo,
pa nikom nije bilo ni do čega, nikom.
Dvije godine nestale su u jednoj prokletoj sekundi ako se sve gleda
samo iz kuta rezultata, uspjeha, konačno, cilja kojem svaki
sportaš, pa i Slaven Bilić, teži.
I nema te riječi utjehe, tog mišljenja je li trebao početi s
dva napadača, je li trebao Kranjčara ranije zamijeniti Klasnićem. Je li
Rakitić mogao dulje čuvati loptu, je li Klasnić mogao zasmetati Rustuu
da tako brzo ne izvede loptu nakon ofsajda? Je li Rosetti
baš gledao na sekundu?
Nikada nećemo doznati istinu, nikada do kraja nećemo znati
što bi bilo kad bi bilo.
No, savršeno nam je jasno da Slaven Bilić mora ostati u
Rusanovoj 13. Naime, u dvije godine od gubitničkog je mentaliteta na
velikim turnirima svoje nogometaše preobratio u pobjednike.
Iako su oni tog petka izgubili polufinale, to je momčad koja
više nikada neće izgubiti pobjednički mentalitet.
Bilić je stvorio potentnu reprezentaciju koja napokon (osim u dijelu
utakmice protiv Austrije i na nekim pripremnima) igra nogomet.
Sva će tuga proći s novim pobjedama koje kvaliteta ovih
nogometaša u budućnosti jamči.
A i Nane će biti iskusniji te će, nadamo se, s ovim stožerom vrh
doživjeti u Južnoafričkoj Republici.
SLAVEN BILIĆ Izbornik kojega svi vole nakon poraza pomišljao na odlazak
