Bio je to vjerojatno najduži dan u životu Jakova Petkovića. Njegov sin Bruno postigao je pogodak za Hrvatsku u drami protiv Brazila. Dramaturški zaplet kakvog bi teško osmislili i najveći filmski redatelji... Jutro nakon veličanstvene izvedbe vatrenih u Kataru, Jakov je postao jedan od najtraženijih Hrvata. A čestitke su se samo redale.
- Mobitel mi se užario. Zovu me svi živi, nemam mira od zore, otkako sam ustao. Ima puno ljudi koji vole Brunu. On ima jako malo neprijatelja. Kod njega nema ništa loše, jako puno ulaže u svoje prijatelje - priča nam Jakov Petković dok sa Zokijem u restoranu Korčula odrađuje selfi.
Noć je bila burna...
- Bila je ludnica. Popili smo koju čašicu. Jeli smo i pili u Dubravi u kvartovskom kafiću Kolak. Lijepo je bilo. Plakao sam kada je Bruno postigao pogodak. Ne bi bilo pošteno da smo izgubili, posebice kada vidite način na koji smo se vratili u utakmicu. Oduševilo me to zajedništvo i odnos cijele momčadi. Svi su se borili jedan za drugoga i kada je tako, nemate zamjerke nikome. Naravno, meni je najdraže što je Bruno zabio pogodak, no da ga je postigao i ekonom reprezentacije, nevažno je sve osim tog našeg postignuća.
Za Brazilce kobna Dubrava
Noć nakon pobjede vatrenih, Dubrava je 'gorjela'...
- Nigdje drugdje ne bih mogao živjeti. Moj Bruno nam je ovdje kupio kuću, a sestri je kupio stan. Za Dubravu je vezan i Josip Juranović. Ma kakve brazilske favele, Dubrava je zakon. Pogubna za Brazilce - smije se Petković.
Jeste li vjerovali u pobjedu nad Brazilom?
- Ma jesam, kako ne bih. Još kada je utakmica otišla u jedanaesterce, znao sam da ćemo pobijediti. Vjerovao sam u sve naše dečke. Nisam Brunu ni zvao jer znam da mu je puna kapa svega. Planiram preka Kataru, bit će to moje društvo, Gvardiolov otac, Livakovićev stric i Brekalov otac. Zov domovine zove...
Na što je Bruno mislio kada je kazao da vas više mora slušati?
- Ah, moj Bruno. Ja sam zapravo njegov najveći kritičar. Ukazujem mu. Nekad mu sugeriram i najčešće kažem: 'Sine moj, znaš u čemu si najjači. Uzmi loptu, uđi u šesnaesterac, bit će pogodak ili jedanaesterac...' Taj odnos je naš način izražavanja ljubavi.
Htio je Jakov istaknuti jednu stvar.
- Bruno je u Zagreb je došao 2007. godine, uz pomoć Mirka Jozića. On je u njemu prepoznao talent. Bio je sam godinu dana i bilo mu je jako teško. Naša materijalna situacija nije bila nešto posebno. Nije bilo za kukanje, borili smo se. Kćerka je bila već treći razred ekonomske škole, a Bruno je tu došao u sedmi razred. Ona je stanovala u učeničkom domu, a on kod Joze Bandića. On ga je pazio kao svoje dijete. Ja bih dolazio jednu noć u Zagreb, a drugu odmah nazad. Znali su me svi vozači autobusa. Imao je trnovit put u Italiji...
Jeste li sada napokon došli na svoje, sin vam je zabio pogodak u vjerojatno najvećoj pobjedi naše reprezentacije?
- Ne može biti veća priča od ove. Kada su dečki otišli u Katar, razmišljao sam, kao i svaki roditelj, da moj Bruno može biti čovjek odluke. I ja sam igrao nogomet, tako da sve te stvari proživljavam malo intenzivnije. Igrao sam lijevo krilo u Neretvi sa 17 godina, 1975. sam godine otišao u Borovo, a onda u Osijek...
Dakle, Bruno je od vas naslijedio neke napadačke karakteristike?
- Kažu da sam i ja bio dobar nogometaš - smije se Jakov.
Da je to napravio Messi...
Dijelio je Bruno i lekcije Brazilcima prodajući im malonogometne štoseve i tunele...
- On jako voli mali nogomet i zato je tako vješt. Nije to slučajno. Pa sjetite se njegovih minijatura protiv Milana. Da je Messi napravio taj potez, godinama bi se to prikazivalo i ponavljalo. Ma, nema veze, sve će doći na svoje. Sve se na kraju vrati.
Kako je Bruno proživljavao razdoblja kada ga se kritiziralo i sumnjalo?
- On je borac, šuti i uvijek se nada boljemu. Nikada neće odustati niti se pokoriti nepravdi. Ja sam mu kao otac uvijek pokušavao pomoći najbolje što sam znao. No, na kraju je on sve sam proživljavao i počeo se već s 12 i pol godina boriti za sebe u velikom gradu, 500 kilometara od Metkovića. On nikada ne da pričati ništa protiv bilo kojeg suigrača ili trenera. Jako cijeni Nenada Bjelicu, on mu je puno pomogao i praktički ga vratio u život.
Kada pričaju o Bruni, svi kažu da mu nedostaje taj jedan klik uz koji bi, da ga napravi, bio igrač za velike klubove?
- Svi mu nešto zamjeraju. Jedan moj prijatelj u Metkoviću kaže mi:'Da ti netko pošalje najvrjedniju pošiljku, nećeš je dobiti ako nemaš poštara...' Dugo sam razmišljao o tome. Bruno i Oršić su jako kliknuli, vidjelo se to i protiv Brazila. Napadaju ga što se vraća i što je tada daleko od gola, ako se ne vraća, onda mu kažu da ne trči dovoljno. Često i nema kome dati loptu i mora je zadržati za sebe.
Je li vama teško slušati takve kritike?
- Naravno, ja se cijeli život na svoj način pokušavam boriti za njega. Nismo se nikada udvarali ni ulizivali nikakvim autoritetima.
Htio je Jakov ispričati još pokoju posebnost.
- Bruno je u počecima bio cimer sa Šimom Vrsaljkom. Jako su povezani, a Šime mu je i krizmani kum. Isto tako, Šime je svom sinu dao ime Bruno... Ne znam znate li, ali on je htio biti glumac. Uvijek je to govorio. Jednom se pak iz škole vratio sa šljivom ispod oka.
Branio je prijatelja od dvije godine starijeg učenika. Nije se žalio, samo je kazao: 'Nema veze, ja sam njega isto zabilježio...' Bruno je bio i ministrant i niti jednom neće sjesti za objed, a da se ne prekriži. Za svoje će prijatelje dati sve, nikoga ne mrzi. Sve se to manje-više ponese od doma.
A 'obilježio' je i Brazilce.
- Dolje je u Brazilu jako popularan Rambo Petković, no jedan drugi Petković će im sada dugo zvoniti u ušima. Jako ih je naljutio - smije se Jakov.
Možda bi mu Metković mogao organizirati doček?
- Vjerujem da razmišljaju o tome. Svi kažu da je Metković rukometni grad, ali zaboravljaju da su tu Štimac, Srna, Bruno, Krstičević...
Što je to posebno u ovoj Dalićevoj momčadi?
- To je svakako međusobno poštivanje i zajedništvo. Nitko se ne ističe na bilo koji način, a hijerarhija se opet poznaje. Kada igrači vide kako se Luka Modrić bori, normalno je da će ga slijediti. To je ono što je jako važno svakom navijaču Hrvatske. Pa kako ćete ostati imuni kada vidite kako se dečki bore kao lavovi.
A što sada možemo?
- Možemo osvojiti naslov svjetskog prvaka. A mene samo zanima hoće li Lionel Messi pružiti ruku Luki Modriću nakon što Hrvatska pobijedi. Hoće li mu, za razliku od utakmice u Rusiji, pokazati poštovanje. Mislim da bi trebao. Uvijek sam Bruna učio da poštuje protivnika i kad gubi. Nikoga neće podcijeniti. Najvažnije mu je da uživa u nogometu, a ljudi ga kritiziraju iako ga zapravo niti ne poznaju - zaključio je Jakov Petković.
>> Specijalna SP emisija: Lom u studiju Večernjeg: 'Ovo je najzrelija Hrvatska ikad! Ljudi me zovu i ne vjeruju što smo ovo napravili'
Bruno ne igra dobro, ali je dao vrlo vrijedan gol. Gledam Josipa Juranovića koji je od 2015. do 2020. igrao u Hajduku, kojeg su 5 godina pljuvali znalci s Bilog kutka - Forum.hr, sve neki stručnjaci - Cuka, Frane Mafia, totalna šteta, veslo od luke...Pamparelo, itd., uspoređivali ga s onim stoperom također iz Zagreba koji je isto igrao u Hajduku, da bi na kraju taj Juranović pokazao dvije stvar - prvo navijači ne znaju prepoznati kvalitetu, a Hajduk je klub u kojem svaki igrač osim Livaje vrijedi 30% manje.