Puno se potrošilo tinte za tekstove o posrnulom divu i o potrazi za spasonosnim rješenjem koje bi nekad velikom klubu barem sačuvalo ime i nasljeđe. Jer, ode li Cibona u stečaj i što god iz toga da proizađe – pa tako i neka nova udruga modificirana imena – to više ne bi bio klub koji je bio dvostruki prvak Europe, osvajač pet europskih i 39 domaćih trofeja (11 u SFRJ i 28 u Hrvatskoj).
Dođe li do likvidacije kluba, potencijalni "nasljednik" možda više neće niti stanovati u Košarkaškom centru Dražen Petrović koji nosi ime po neprežaljenom velikanu tog kluba. U tom slučaju, dio pehara iz bogate klupske riznice završio bi baš u obližnjem Draženovu muzeju, zacijelo kao i jedina tri dresa (Petrović, Nakić, Knego) ovješena o svod dvorane.
A Cibona je emocija, posebice za Zagrepčane koji dulje pamte i koji su imali to zadovoljstvo navijati za "vukove" iz 80-ih predvođene genijalcima, Ćosićem pa Draženom, kada je taj klub bio i svojevrsni sportski pokret. No, Cibona je tijekom 90-ih i 2000-ih bila i sportsko zadovoljstvo koje nam je pružala kao standardni euroligaš jer smo u Zagrebu mogli gledati Real, Barcelonu, CSKA, Panathinaikos, Olympiakos, Efes, Fener...
Nažalost, nema života od sjećanja i današnja Cibona je "prosjak" koji preklinje za "koricu kruha" no i takvu stanju, barem donedavno, nije prestala biti oslonac hrvatske košarke, klub koji je u 30 godina formirao najviše reprezentativaca. I zato nas žalosti da se nitko dosad iz krovnih institucija hrvatskog sporta (Ministarstvo sporta i turizma, HOO) o tome nije tematski očitovao. I pribojavamo se da je sve što će oni učiniti biti da će doći "zapaliti svijeću".
Doduše, dogodio se jest razgovor s ministricom sporta Brnjac, razgovaralo se jest i s ministrom financija Marićem, no upitno je kako i što oni mogu učiniti. Jer, zahvaljujući nepostojanju kontrole javnog novca u sportskim udrugama, voda je Ciboni došla do grla, a nitko se od utjecajnih pojedinaca i institucija neće izravno angažirati jer se boje otvaranja "Pandorine kutije". Jer, još je tu klubova ekipnih sportova koji žive na rubu i uz ovaj presedan i svi oni bi zatražili intervenciju institucija.
Na ovu temu ne oglašava se, barem ne samoinicijativno, ni Hrvatski košarkaški savez koji je također nemoćni promatrač. Baš kao što je to bio kod gašenja Jollyja i Zagreba te preseljenja Cedevite u Ljubljanu. No, zato to nisu Aco Petrović i njegov odvjetnik Saša Pavličić Bekić koji su krenuli u "posljednji juriš", onaj donatorski, za spašavanje hrvatske košarkaške ikone.
