Prvo: Roger je u finalu Basela profesorski i elegantno uništio dolazeću australsku zvijezdu de Minaura....drugo: publika njegovog rodnog grada a i šire iz Švicarske je ispunila dvoranu do posljednjeg mjesta i ovacijama i žestokim pljeskom bodrila Rogera da uspije i odoli naletima teniske mladosti i budućnosti...treće: svi intuitivno znaju da je to njegov pretposljednji nastup u Baselu kao aktivnog igrača, i da je on osobno pomalo već i umoran od aktivnog tenisa i to na najvišoj svjetskoj razini, jer igrati tako uspješno, suvereno i pobjednički protiv novog vala u zaletu i naletu u svjetskom tenisu zaista je vrijedno divljenja i dubokog poštovanja. Moj duboki naklon do poda Roger...četvrto: proglašenje pobjednika turnira na završnoj ceremoniji je bilo puno i prepuno emocija i dojmova. Rukovanje Rogera i de Minaura sa sakupljačima loptica i dodjela njima spomen medalja bilo je puno i prepuno suza i dojmova, jer je i sam Roger to nekad radio na turniru kad su u Baselu igrali nekadašnji velikani tenisa. Peto: dodjela Rogeru statue ruke za deseti osvojeni turnir opet je izazvalo gromovit pljesak, navalu emocija i ovacija na nogama neponovljivom i neokrunjenom kralju tenisa. I šesto: obraćanje publici Rogera i na engleskom i na švicarsko-njemačkom jeziku bila je posebna priča za sebe, pa potom salva i potop zlatnih konfeta, slomilo je i najjače srce najboljeg tenisača današnjice, i izazvalo rijeku suza u njegovim očima...ali i dalo mu dodatnu snagu, želju i motiv za iduću sezonu.