Nekadašnji hrvatski izbornik Niko Kovač i aktualni trener Monaca odgovorio je iskreno na pitanja novinara L'Equipea u velikom intervjuu. Između ostalog, Niku su u upitali i je li prerano sjeo na klupu Bayerna?
- Ne možete planirati svoj profesionalni život. Bio sam izbornik hrvatske reprezentacije s 42 godine. Je li bilo prerano? Ne. Ako se ukaže prilika, morate ići. Kad sam bio igrač, shvatio sam da se prilike nikada nisu ukazale dva puta. Bila je dobra odluka otići trenirati Bayern jer sam puno naučio. Iskustvo se ne može kupiti. Osim toga, osvojili smo tri naslova, ipak nije bilo tako loše - rekao je Kovač.
Doduše, oni koji su dvojili o njegovoj kvaliteti nakon otkaza u bavarskom gigantu, ne mogu poreći da s Monacom radi čuda. Često su mu predbacivali da je 'lako biti prvak s Bayernom kada imaš najbolje igrače i beskonačan pritok novca', ali u Kneževini to nije slučaj, a Kovač ipak ruši sve pred sobom.
- Ja nisam Luj XIV. s "Država, to sam ja". I ako pogriješim, znam se ispričati igračima, navijačima, pa čak i novinarima. Uvijek imam plan, preciznu ideju kamo želim ići. Ali kad vidim nešto bolje, uvijek sam otvoren. U karijeri sam imao sjajne trenere, od kojih mi je jedan rekao da nije važno znati sve u životu, važno je znati tko zna. Morate imati osoblje u kojem je svaki član najbolji u svom području.
Monaco se prošle sezone borio za ostanak u eliti francuskog nogometa, a sada se nalazi na trećem mjestu, sa samo četiri boda manje od vodećeg Lillea.
- Na terenu morate isprobati sve što je dopušteno da biste pobijedili u utakmici. Uspjeh ostaje kamen temeljac nogometa. Doma je struktura njemačka, ali strast je kod mene hrvatska. Mogu biti vrlo strastven - rekao je Kovač čije je prezime također zaintrigiralo francuske novinare pa su ga pitali da im ga pojasni.
- Kovač je jedno od najčešćih prezimena u Hrvatskoj. Doslovno znači - kovač. Ovo me uistinu karakterizira. Ja sam radnik, tvrd čovjek. Bio sam vrijedan radnik dok sam bio igrač. Vrijedan sam radnik kao trener. Rođen sam u zapadnom predgrađu Berlina 1971. godine, nakon što su moji roditelji migrirali u Njemačku. Odrastao sam u radničkom dijelu grada, to je u meni. Kad stignete iz Hrvatske, a ne znate ništa o jeziku ili državi, morate naporno raditi kako biste stvorili svoje mjesto u njemačkom društvu. Oduvijek sam se volio boriti. To je u mom DNK, imam 49 godina i nastavljam se boriti - zaključio je.
Svaki čovjek koji posjeduje iste kvalitete ali i onaj koji ih želi steći, mora poštivati takvu osobu. Takvi su često prvi među jednakima ili su blizu toga. Bitno je da oni drugi pogotovo mladi imaju uzore. Hvala Niki, bratu Robertu i njihovim roditeljima i sretno u privatnom i poslovnom životu.