U petak u japanskom gradu Fukuoki počinje Svjetsko prvenstvo u vodenim sportovima. Vaterpolisti s natjecanjem počinju u ponedjeljak i upravo ćemo taj dio prvenstva pratiti s najvećim zanimanjem. Jer tu su i najveći izgledi da na ovoj smotri Hrvatska dođe do medalje...
U spektru naših reprezentacija u momčadskim sportovima vaterpolisti su jedini, uz nogometaše, posljednjih godina osvajali odličja. Zlatni niz dug je desetljeće i pol, od svjetskog zlata u Melbourneu 2007. (s izbornikom Ratkom Rudićem, koji je upravo tada počeo svoju žetvu medalja s Hrvatskom) do europskog u Splitu prošle godine (24 medalje). A u međuvremenu su se naši vodometaši popeli i na sportski Olimp (2012. u Londonu, također s Rudićem), još jednom osvojili kontinentalnu krunu (u Zagrebu 2010., s Rudićem) te globalnu (u Budimpešti 2017., s Ivicom Tuckom) i okitili se još mnogim medaljama.
Sedam sjajnih karika
Ukupno su vaterpolisti, od hrvatske samostalnosti, osvojili 29 medalja na velikim europskim i svjetskim natjecanjima te na Mediteranskim igrama. No trofejni niz koji su napravili na svjetskim prvenstvima nešto je što još nikome nije pošlo za rukom, a vjerojatno i neće. Od Montreala 2005. Hrvati su bili u polufinalu svakog Svjetskog prvenstva, do onog posljednjeg u Budimpešti prošle godine. A to je čak devet svjetskih prvenstava. A i ogrlica sa svjetskim medaljama, od Melbournea 2007. do Gwangjua 2019., nedostižna je, jer je sastavljena od čak sedam karika: dva zlata (Melbourne 2007. i Budimpešta 2017.), srebro (Kazanj 2015.) i četiri bronce (Rim 2009., Šangaj 2011., Barcelona 2013. i Gwangju 2019. godine).
Najbliži tom pothvatu bili su Mađari (četiri medalje na prva četiri prvenstva) i Španjolci (četiri medalje od 1991. do 2001.), a ako SR Jugoslaviji i potom Srbiji i Crnoj Gori priznamo kontinuitet, onda se i ta reprezentacija može pohvaliti s četiri odličja u nizu (od Pertha 1998. do Montreala 2005.). Oni po četiri, a mi sedam!
Taj naš medaljonosni niz počeo je 2007. u Australiji, i to na trijumfalan način – zlatom. Gledano iz današnje perspektive, za taj uspjeh morali su se ostvariti neki preduvjeti. Morao je na čelo reprezentacije doći Ratko Rudić, vjerojatno i najbolji vaterpolski stručnjak koji je svijet imao, a on sam morao je posegnuti i za nekim igračima koji su, što se reprezentacije tiče, na neki način bili umirovljeni. Vratio je Zdeslava Vrdoljaka, koji je, dapače, postao kapetan, a ponovno su se u sastavu našli i Igor Hinić, Mile Smodlaka, Frano Vićan i Samir Barač.
Razveselili australske Hrvate
Kao što se zna, u finalu smo (1. travnja, ali nije bila šala) pobijedili Mađare, nakon produžetaka, no ključnu pobjedu postigli smo u polufinalu protiv Srbije. Pred do kraja ispunjenim tribinama, na kojima su prevladavale kockice australskih Hrvata, naši su nametnuli furiozan ritam i već na poluvremenu vodili sa 6:2. Na kraju je bilo 10:7, a naši će igrači tu utakmicu zapamtiti kao najmanje stresnu od svih sučeljavanja sa Srbijom.
Uoči sljedeće svjetske smotre, u Rimu 2009., izbornik Rudić susreo se s gomilom problema, iz ovog ili onog razloga, ostao je bez pola šampionske momčadi: od reprezentacije su se oprostili Vrdoljak, Đogaš i Kunac, a Joković i Marković bili su ozlijeđeni. Čak je na treningu vrataru Paviću puknuo mali prst, ali to je ostalo kao strogo čuvana tajna do kraja prvenstva... U polufinalu nam je Srbija uzvratila za poraz u Melbourneu (12:11), a u dvoboju za broncu bili smo bolji od Amerikanaca (8:6).
I na sljedećem SP-u, u Šangaju 2011., osvojili smo broncu, u polufinalu smo minimalno poraženi od Talijana (8:9), a u borbi za treće mjesto pobijedili smo Mađare, također minimalno (12:11), iako uopće nije bilo "gusto" jer smo imali i vodstvo od 11:6.
Sljedeću svjetsku broncu, u Barceloni 2013., osvojili smo s novim izbornikom Ivicom Tuckom, poraz u polufinalu od Mađara, a za treće mjesto pobjeda nad Italijom (10:8), izborena u dramatičnim okolnostima: Bušlje je dobio crveni karton, a Sukno isključen s pravom zamjene...
Od izabranika Ivice Tucka stoga s pravom očekujemo da na prvenstvu u Japanu podebljaju ovaj niz s polufinalima (s devet na 10) te da otpočnu novi s odličjima, a to bi značilo i osvajanje jubilarne 30. medalje u vaterpolu.
Respektabilno je to postignuće, nema što. No ni ta serija nije pala s neba i nije se dogodila slučajno. Hrvatski su vaterpolisti, naime, oduvijek prednjačili u europskim i svjetskim okvirima, no prije 1992. to je bilo pod zastavom bivše države – Jugoslavije.
Sigurno! Jer sve stavljali u zasluge bivse drzave ko da ne pistojimo!