Zapamtite to ime, Josip Šarac je naš najveći talent, samo da ga koljeno ne zaustavi, rekao nam je jedan od trenera koji su vodili stasitog lijevog vanjskog, dečka iz Ljubuškog koji je bio jedan od najbolji naših juniora na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj gdje su se izabranici Davora Dominikovića okitili srebrom.
Naš je vođa bio Ivan Martinović, raspucani su bili u vanjskoj liniji i Vistorop i Jaganjac, no za svakog se donekle moglo zaustaviti osim Šarca.
Bio sam malo skeptičan
– Iskreno, nisam baš mislio da ćemo igrati finale SP-a. Bio sam skeptičan jer je bilo puno novih momaka, dosta igrača kojima je to bilo prvo veliko natjecanje. Kompletirao se i novi stručni stožer tako da nismo bili ni toliko upoznati jedni s drugima.
Bilo je puno novih ideja, a samo dvadeset dana za pripremu. Bio sam skeptičan, ali sam vjerovao. Prijateljske utakmice nisu pokazale realnu sliku, ali kad smo došli na SP i iz jedne u drugu utakmicu počeli pobjeđivati, počeli smo se dizati. Disali smo jedan za drugoga, ginuli za loptu, u obrani pomagali jedan drugome, postali smo prava obitelj i...
Rezultat je tu! Srebro zlatnog sjaja. Kao što svi kažu, napravili smo povijesni uspjeh. Bilo je u početku malo i podcjenjivanja. Govorilo se da smo već generacija koja izlazi, koja ne može nešto naročito ostvariti. Mi smo pokazali da možemo.
Pohvalio bih stručni stožer na čelu s izbornikom Dominikovićem i trenerom Đankovićem kao i sve ostale koji su nam omogućili sve, davali samopouzdanje, vjerovali u nas od prvoga dana, davali nam krila i držali na zemlji kad je to bilo potrebno – izgovorio je u dahu Šarac na povratku iz Španjolske.
Stigli ste do kraja rukometnog odrastanja. Jako rijetko se dogodi da većina tih kadetskih i juniorskih vrsta ostane na okupu. Mislite li da je to moguće u slučaju vaše generacije i da se jednom opet nađete na istom mjestu?
– Svatko od ovih momaka vrijedi. E sad, kojim će putem tko krenuti, kako će koga zdravlje služiti, koji će klub izabrati... Puno faktora odlučuje. Za početak je bitno da svi igraju i da se dižu iz sezone u sezonu. Što će biti za 4-5 godina, ne možemo nikako znati. Ali vjerujem u te momke i vjerujem da se možemo jednom opet naći na istome mjestu.
Kad ste spomenuli zdravlje... Preboljeli ste mononukleozu i prošli dugu pauzu zbog ozljede koljena.
Pod velikim stresom
– Imao sam djelomično popucale zadnje križne ligamente koljena, što je prošlo bez operacije, ali trebalo je čekati da zaraste. Bilo je to teško razdoblje za mene, godinu i pol dana nisam igrao rukomet. Na kraju sam ipak došao u Celje na Juniorski EP i tu sam se vratio. Ti su me momci digli, dobio sam osjećaj za igru. Godinu dana izvan terena nije lako. Sretan sam što sam cijelu sezonu odigrao u kontinuitetu i što više nemam problema. Vidi se da još nije kao prije, ali dobro je.
Krenuo je iz rodnog, rukometnog Ljubuškog. Kako to da je izabrao baš Celje?
– Bilo je dosta ponuda jer su me svi vidjeli u SEHA ligi. Javljalo se puno klubova. Ali kad sam dobio mononukleozu, ostalo je samo Celje i ponudilo još bolji ugovor. Potpisao sam i to je bila najbolja stvar koju sam tada mogao napraviti. Omogućili su mi da se vratim u život.
Je li vam palo na pamet da biste mogli ostati bez rukometa?
– Dosta ti toga prođe kroz glavu, bio sam pod velikim stresom. Ali zahvaljujući obitelji, prijateljima i curi, uspio sam izdržati i dočekati taj ugovor s Celjem. Jer bio sam dosta potonuo, nisam se mogao sasvim oduprijeti. Ali vjerovao sam i naporno trenirao.
Kome posebno zahvaljujete?
– Trenerima Toniju Čolini i Dariju Mikuliću. Mikulić me učio rukomet i naučio sve što sada znam. A Čolina je radio na meni 24 sata dnevno, vjerovao da mogu postati igrač i kad ja nisam. Jako mu zahvaljujem na tome što sam sada tu gdje jesam.
>> Pogledajte nastup seksi plesačica na košarkaškoj utakmici
