Došavši u Modriču, gradić u Bosanskoj Posavini, nije bilo dvojbe oko pitanja koji je nogometaš u tom kraju najpopularniji. Odgovori su bili: Guto, Folcika, Krba. Naravno, riječ je o jednom čovjeku s tri nadimka – Nikoli Nikiću, legendarnom nogometašu sarajevskog Željezničara. Bila je to sjajna generacija u kojoj su igrali Škrba, Baljić, Škoro, Šabanadžović, Čilić, Bahtić, Baždarević... Nikola se jako dobro sjeća svojih početaka, godina provedenih u Sarajevu, pa u Grčkoj. Sjeća se povratka u Željezničar, igranja za Čelik i Borac. No, što Nikola radi danas, u 67. godini?
– Evo, sada upravo sjedim. Kad se umorim, malo ću se dignuti, pa opet sjesti – kroz smijeh će Nikola, za kojeg kažu da je bio najveći vicmaher u ligi bivše Jugoslavije. Šale, uglavnom na svoj račun, stoički je prihvaćao i danas im se smije.
GALERIJA Hajduk šokirao Dinamo u Maksimiru i slavio u prvom derbiju sezone
– Dobro, šalu na stranu, danas sam trener Bratstva i Gračanice. Više nisam htio biti trener, ali me gradonačelnik Gračanice nagovorio. Htio sam biti savjetnik, a on zapeo da budem trener. Valjda me neće smijeniti dok ne krene prvenstvo Prve lige Bosne i Hercegovine. Zapravo, to je drugi rang natjecanja, iznad nas je Premijer liga. Ovo je moj drugi dolazak u Bratstvo. Bio sam prije četiri godine njihov trener. Lakše je dobiti Nobelovu nagradu nego biti trener četiri godine u jednom klubu. Nisam dobio Nobelovu nagradu, ali sam, eto, uspio ostati tako dugo na klupi, ha-ha-ha. U četiri godine uspio sam pobijediti u četiri utakmice, a od te četiri gosti dvaput nisu došli. I tako sad opet moram svaki dan putovati iz svojih Škugrića u Gračanicu, 60 kilometara u jednom smjeru. Kako je cesta loša, s puno uzbrdica i nizbrdica, treba mi dva sata u jednom smjeru. Moram dodati da sam i jako loš vozač. Na autoputu vozim 80, a po lokalnim cestama 40 na sat. Zato moj put tako dugo traje. Nešto brže vozim kad je nizbrdo...
Možda bi bilo rješenje da uzmete stan u Gračanici?
Ne smijem, imam mladu ženu i bojim je se ostaviti samu.
Kakvo je bilo vaše djetinjstvo?
Sjajno. U moje vrijeme nismo imali ništa, a opet imao sam sve. Moji roditelji bavili su se poljoprivrednom, imali smo dosta životinja pa sam uglavnom čuvao krave i guske. Odrastao sam uz brata i sestru i svaki vikend sam jedva čekao da namirim svoje obaveze i odem igrati nogomet po lokalnim turnirima. Kod kuće smo imali voće, povrće, meso, jaja, mast, špek, mlijeko. Nismo uopće trebali ići u dućan. Jedino što nismo imali slatkiše. Doduše, postojao je kolač koji se pravio u vrijeme slave – šape. Ti su se kolači radili jednom godišnje. To su tvrdi kolači koji su mogli stajati godinu dana. Medenjaci su bili hit, ali nije bilo novca da ih se kupi.
Kako ste počeli trenirati nogomet?
Nisam imao neki izbor. U ovom kraju postojala su tri nogometna kluba: Bratstvo, Sloga i Zadruga. U to vrijeme nije bilo organiziranih liga za mlade, već smo igrali vikendom po turnirima.
Ali, zar nije u Modriči bila jaka muška odbojka? Modriča je 1979. godine bila prvak Jugoslavije.
Istina, ali gdje ću ja ovako mali i nikakav u odbojku. Bio sam za nogomet jer sam bio užasno brz, a i volio sam driblati. A brz sam bio zato što sam stalno bježao od pasa. Naime, od kuće do škole imao sam dosta za pješačenje, a svaka kuća imala je psa. Ne jednog, nego tri-četiri. Kada bi koji zalajao, ja po "gasu". Tako sam stekao brzinu. Uglavnom, netko od skauta gledao me na jednom seoskom turniru i pitao me bih li htio igrati za Modriču. Nisam htio ići daleko od kuće pa sam prihvatio poziv. Ma, problem je bio što sam dugo išao u školu. Triput sam pao u gimnaziji. Nije mi išla matematika. Brojke nikako nisam volio. Tko zna koliko puta su me prevarili kada su mi brojili plaću.
VEZANI ČLANCI:
Iz Modriče ste otišli u Zvijezdu iz Gradačca.
Kada sam došao u Gradačac, trener je pitao svog predsjednika: "Što ste mi doveli ovoga? Nikakav je, malen, zgrbljen, slabašan." No, čovjek koji me preporučio umiješao se i rekao: "Pa nije došao na izbor ljepote, on će svoje znanje i kvalitetu pokazati na terenu." Tako je i bilo. Zvijezda je u to vrijeme ušla u drugu jugoslavensku ligu i preuzela primat ovoga kraja od Jedinstva iz Brčkog.
Imali ste priliku zaigrati za Crvenu zvezdu?
Da, preko nekih prijatelja dobio sam priliku da odem na probu u Beograd. Došao sam dan prije. Prvi put u velikom gradu. Sve mi je bilo čudno. Odem tako u zoološki vrt i tamo pojedem 24 kuglice sladoleda. Nikad u životu nisam jeo sladoled pa me ponijelo. I preko noći dobio sam upalu pluća i nisam mogao doći na probu. Od tada više ne jedem sladoled.
Dobre igre i pogodci doveli su vas i do prve jugoslavenske lige?
U samo tri dana dolazili su ljudi iz Čelika i Željezničara. Na kraju sam se odlučio za Željezničar jer mi je njihov predstavnik, Velija Bečirspahić, rekao: "Voliš li više ići u Zenicu ćirom (lokalni vlak, op. p.) ili u Rusiju avionom?" A ja kao dijete nikad nisam ni vidio avion. Zapravo, vidio sam ga kada bi preletio preko moga kraja. I tako odem na probu i ostanem. Odlazak u Željezničar za mene je bio kao odlazak na Mjesec. Jugoslavenska liga u to je vrijeme bila najjača liga u Europi. Nitko nije mogao u inozemstvo dok ne napuni 28 godina i zato je u svakom klubu bilo po pet-šest vrhunskih igrača. Naša druga liga bila je jača od Bundes lige u to vrijeme, a Željo je poslije velike četvorke bio najpopularniji klub u Jugoslaviji. Te se godine Ivica Osim vratio iz Strasbourga i napravio je strašnu momčad. Predsjednik sportskog društva tada je bio Rizo Selmanagić, direktor UPI-ja. Tada je bilo: Tito, ambasador i direktor UPI-ja. Tri možda i najveće ličnosti u Jugoslaviji.
VEZANI ČLANCI:
U Željezničar ste došli s 24 godine, kako ste se snašli u Sarajevu?
Smjestili su me u mali stan koji je bio dugačak tri metra, a širok metar. Do stadiona sam imao pet kilometara i svaki sam dan išao pješke na trening. Sve su mi ulice bile iste, ali sam do stana dolazio jer mi je orijentir bila velika dizalica na gradilištu. I kad bih se vraćao s treninga, uvijek sam gledao gdje je dizalica i tako sam dolazio do stana. Ali, jedan dan krenem s treninga, a dizalice više nema. Hodao sam tri sata i nisam mogao naći stan. Onda sam došao do hotela Bristol i nazvao glavnog tajnika kluba. I da se ne bih više gubio, ostao sam u hotelu idućih šest mjeseci. U tih šest mjeseci nisam zabio nijedan pogodak. Onda me Ivica Osim pozvao da budem njegov susjed pa smo zajedno išli na treninge i više se nisam izgubio.
Kako su vas prihvatili suigrači?
Dobro, bili su mangupi. Uvijek sam im bio meta. Tako se vraćamo jedan dan s treninga i dolazimo do tračnica tramvaja. I vidim kako su igrači počeli preskakati tračnice, pa preskačem i ja. Onda me netko sa strane pita: "Što preskačeš tračnice?" Ja kažem: "Rekli mi suigrači da moram preskakati da me ne bi ubila struja..."
Prvi automobil?
Mercedes. Moram priznati da sam vozački polagao dvije godine. Došao instruktor, izašao iz auta i kaže: "Hajde, sjedi!" Razmišljam gdje ću i sjednem na mjesto suvozača, a on me gleda i počne se smijati. Na početku su mi govorili da nikako ne vozim sam, nego da uvijek netko mora biti uz mene u automobilu. I tako kupim Mercedes, a on dugačak. Ne vidim naprijed, ne vidim otraga. Mislim da sam ga tada platio 20.000 njemačkih maraka. A kupio sam Mercedes samo zato da bih se napravio važan pred suigračima koji su redom vozili Yugo, Stojadin, Fiat 1300...
Kako ide čuvena priča s vašim prvim letom avionom?
Prvo su mi suigrači podmetnuli cipele dva broja manje. Natekla mi noga poput somuna. Ulazim u avion, a on veći od cijelog mog sela. Mene počele boljeti noge, ovi moji viču: "Skini cipele!" Meni vruće, oni viču: "Otvori prozor!" Onda su me izradili tako da sam zvao runde cijelom avionu i na kraju mi sve to naplatio Bahtić. Nisam znao da je piće u avionu besplatno.
Redale su se smicalice na vaš račun...
Još kad sam tek došao u Želju, nosio sam tregere, pa su mi ih stalno skrivali. Imao sam jednom lakšu ozljedu prepona. I da mi Nenad Starovlah neku kremu da to namažem. Krema peče, a on kaže da stavim na to još malo vode. To je bilo kao vulkan, vrištao sam kroz cijelu svlačionicu. Haris Škoro je bio velemajstor za poker. I igrali smo u novac, sve nam je uzeo. Kad god bi pitao da se igra, nikad nisam odbio i uvijek sam ostao bez novca.
VEZANI ČLANCI:
I trener Osim znao vas je zeznuti...
Poslao me Osim na zagrijavanje. I trčkaram tako 70 minuta. Prokuhao. Publika viče: "Nikola, Nikola!" Pozove me Osim do klupe, pet minuta prije kraja, i ja se počnem skidati. A on će: "Ne, ne, nećeš na teren." Kažem: "Šefe, što neću?", a on kaže: "Ti ćeš gore." "Što ću gore?" pitam, a Osim kaže: "Pa vidiš da te navijače traže." I ja se obučem i odem na tribinu, među navijače.
Bilo je još anegdota s Osimom...
Igrali mi u Rijeci i kaže mi Osim: "Pazi na Hrstića!" Umjesto da on pazi na mene, ja sam pazio na njega. Stalno je išao u napad, a ja za njim jer sam ga, kao, čuvao. Tako da sam prvo poluvrijeme stalno igrao na beku. Na poluvremenu mi kaže Osim: "Majstore, što ti igraš?" A ja odgovaram: "Znam, trebao bih igrati krilo, a ne beka, ali kada taj Hrstić stalno ide prema naprijed, a ja sam mislio..." Tu me Švabo zaustavi i kaže: "Samo nemoj ti misliti. Jer, kad god si mislio, bilo je opasno za naša vrata." Sjećam se i gostovanja u Moskvi, protiv Spartaka. Švabo je prije početka utakmice rekao: "Ti čuvaj ovog, ti ovog..." A meni: "Ti čuvaj prostor!" Razmišljam – kakav prostor? A tada je za Spartak igrao Protasov. Tri puta mi uzme loptu i odmah poslije toga primimo gol. Poluvrijeme 4:0 za Spartak. U svlačionici Švabo pita: "Nikola, što sam tebi rekao?" "Rekli ste Prostor, ali niste rekli koji je broj." Osim se okrene pomoćniku i kaže: "Boro, vodi ga pod tuš, vidiš da je prolupao." A ja se taman naviknuo igrati pod reflektorima i bilo mi krivo.
Kad smo već kod Moskve, imali ste zanimljiv susret s tadašnjim jugoslavenskim ambasadorom u Rusiji?
Taman sam namakao noge u kadi kad me ovi iz kluba zovu i kažu: "Hitno dolazi dolje, došao je ambasador!" Nisam ni znao što je ambasador. Obučem trenirku, obujem japanke i tako siđem dolje. A dolje velika dvorana, dugačka kao nogometni teren. Vojnici stoje mirno, napravili špalir, a s druge strane viče taj ambasador: "Gdje si, Kalaune, kako mi je stari Ilija?" Ja se skoro onesvijestio. Pazi, ambasador prilazi meni, ja bos, zavrnuo trenirku, zguren... Ovi moji ne vjeruju. Međutim, čovjek je bio rodom iz Gradačca i znao je mog oca Iliju. Zagrli me, meni se noge odsjekle. Tad sam bio poput Tita. I vičem ja svojima: "E, sad vidite tko je papak, ima da stojite mirno kada prolazim pored vas. Što mirno, ima da kleknete!"
Zanimljivo je da ste najviše pogodaka davali Crvenoj zvezdi, Dinamu, Hajduku i Partizanu?
Uvijek sam volio velike utakmice i uvijek sam davao pogotke na tim utakmicama. Najupečatljivija mi je ostala utakmica protiv Zvezde na Grbavici, kad smo ih pobijedili s 3:0, mislim da je to bila 1989. godina. Oni su poslije postali pobjednici Kupa prvaka. Igrali su Savićević, Prosinečki, Pančev, Stojković. Mi smo igrali s klincima, a ja sam postigao dva pogotka. Dobio sam u novinama ocjenu deset, jedinu u karijeri.
Bilo je i loših utakmica?
U Kruševcu protiv Napretka gubimo 3:0 na poluvremenu i ja tražim izmjenu jer sam slabo igrao. Rekao sam suigračima da me išamaraju, da mi malo krv proradi. Bio sam nekako slabokrvan i volio sam da me netko udara na utakmici, da me naljuti, pa onda driblam i svoje i njihove, pojma nemam gdje udaram. Sjećam se finala kupa protiv Veleža kad smo izgubili. Prije utakmice popio sam 50 onih malih Fructalovih sokova. Nisam se mogao pomaknuti, tražio sam izmjenu, ali Švabo me nije htio mijenjati.
VEZANI ČLANCI:
Je li bilo veliko suparništvo između Željezničara i Sarajeva?
Zanimljivo, nije. Nije bilo nikakvih incidenata bilo da se igra na Grbavici bilo na Koševu. Uvijek su obitelji dolazile na utakmice, igrači su se međusobno poštovali na travnjaku, a družili smo se izvan stadiona. Najviše sam se družio sa Sušićem i Hadžibegićem.
Tko vam je bio uzor?
Džajić. Jednom prilikom došao je Džajić u Banju Luku na neku proslavu. I krene prema meni. Sjedio sam u nekom kutu, šćućurio se, i on fino priđe, zagrli me i kaže: "Majstore, kako si?" Noge su mi se odsjekle. Na povratku nisam otišao kući u Modriču, nego u kontra smjeru. Od uzbuđenja veze nisam imao gdje idem.
Imali ste puno nadimaka?
Zvali su me Guto jer sam trčao zguren. Zvali su me Fićo i Folcika. Zvali su me i George Best. Zašto Best? Naime, igrali su Manchester United i Benfica. Tada je u mom selu bio jedan televizor i nas se 50 skupi i gleda utakmicu. I tada, dok sam igrao u nižim ligama, prozvali su me Best.
Novinari su vas voljeli jer ste uvijek davali iskrene odgovore, katkad i smiješne?
Jednom me novinar Oslobođenja Ahmed Pašalić pitao je li Željo provincijski klub. Nisam znao što to znači, pa sam rekao da je seljački. Mislio sam na to da je Osim dovodio igrače iz seoskih klubova, iz nižih liga. Nakon tog odgovora u novinama je izašao naslov – Samo je Matija Gubec veći seljak od Nikole Nikića. Uh, voljeli su me novinari. Mislim da je samo Tito dao tri-četiri intervjua više od mene.
S kim ste se najviše družili u Želji?
S Komšićem koji je bio iz Kiseljaka. Ja seljak, on iz Kiseljaka. S Bahtićem sam bio dobar premda me on najviše zezao. Poslije smo zajedno igrali u Grčkoj, gdje smo stalno bili cimeri. Znam da smo se često svađali jer je on pušio i stalno je otvarao prozor, a meni zima.
Krava Jagoda vas je proslavila na Marakani?
E, da. Kad sam prvi put došao na Marakanu, mislim na stadion Crvene zvezde, ne onaj u Rio de Janeiru, gledam onu finu travu i kažem naglas: "Što bi tu moja Jagoda lijepo pasla." A iza mene hodaju Šestić, Mrkela, Pižon Petrović i smiju se. Pomislio sam: "Smijte se, smijte, smijat ćete se i kad vas pobijedimo sljedeći dan." I pobijedili smo!
Kakvi ste bili kad je riječ o odlascima u teretanu?
Ma, kakva teretana. Nikad nisam mogao napraviti više od jednog skleka. Zanimljivo, nikad se nisam umorio. Mogao sam trčati satima. U Željezničaru smo znali svako malo imati testiranja. Kad su me stavili na sobni bicikl, to je bio pravi show. Nisu me satima mogli skinuti s bicikla. Ali, kad sam išao na spirometriju, od silnog puhanja puknulo mi je slijepo crijevo. Šalim se, nije puknulo, ali me jako zaboljelo. Ali, znate, nisam bio najbrži u toj generaciji Željezničara. Brži od mene bio je Komšić. Bio je toliko brz da bi, da je čuvao Kennedyja, ovaj još bio živ.
Kakve su bile plaće u to vrijeme?
Dobre i redovne. Meni je svaka plaća bila super jer nikad prije nisam dobivao nikakav novac. Sjećate se onih 10.000 dinara, one crvene novčanice? Kada bih dobio plaću, mogao sam od stola u kuhinji do stropa naslagati sve te "crvendaće". Lijepo je izgledalo, ako ništa drugo. Puno sam trošio na čašćenje prijatelja. Znanih i neznanih. Svi su me zvali Zemo. Tako kaže jedan: "Gdje si, Zemo, plati rundu." Pitam ga odakle je, a on kaže da je iz Jablanice. Dođem doma, otvorim atlas, kad ono Jablanica stotinama kilometara od Modriče.
VEZANI ČLANCI:
Na što ste najviše trošili plaću?
Na slatkiše. Uh, mogao sam ih pojesti tonu. Pogotovo kolače!
Jedan kolač ostao vam je u trajnom sjećanju?
Znam na što mislite. Da, priča je išla ovako. Bili smo na gostovanju u Beogradu, odsjeli u hotelu Mladost i kad je bilo vrijeme večere, meni je bilo nešto loše. Valjda od kokošje paštete koju sam pojeo dok smo se vozili. Kažem treneru da ću doći za sat vremena. Kaže on da može. I nakon što sam se odmorio, dođem u restoran, vidim suigrače kako sjede i piju kavu sa strane. Dolazi konobar i kažem mu da sam jako gladan. On mi odgovara da ima srneća leđa. "Uuuu, može dvije porcije", kažem. Volio sam divljač. Nakon nekog vremena dolazi konobar i donosi srneća leđa. Ali kolač. Baš sam ja znao da se tako kolač zove. Vidim, igrači se smiju, a ja jedem s mukom. Čim su otišli, odem u najbližu pekaru po burek.
Niste trošili plaću na odjeću i obuću?
Ma kakvi. Prvo odijelo kupio mi je tata kad sam pošao u osmi razred. Kupio sako, hlače i čizme. Sve je bilo dva broja veće, ali se sjajilo kao guščje perje. Pitam tatu: "Zašto si mi kupio odijelo?", a on odgovara: "Pa da možeš konačno završiti osnovnu školu." I završio sam osmi razred, jedva.
Ali, zašto čizme na odijelo?
Pa otkud znam? To su bile one gumene koje je proizvodilo Borovo. Svi su me gledali čudno, kao da sam došao s Marsa. Svi se smiju, a ja ne znam zašto. Poslije mi sestra rekla da su mi se smijali zbog čizama, a one su mi bile baš drage. Poslije sam na odijelo nosio tenisice.
Što ste radili u slobodno vrijeme dok ste igrali profesionalni nogomet?
Spavao sam. Moj cimer je znao odlazili na Baščaršiju, u šetnju, a meni se nije dalo.
Kino?
Ništa. Išao bih samo kada bi u kino došao vestern. Volio sam gledati kauboje i Indijance. Puno sam čitao romane, Zagora, Bleka Stenu, Komandanta Marka, Wyatta Earpa... U školu sam stalno nosio romane. Dok su ostali učili, ja sam ih čitao. Znao sam prvi sat otići preko prozora na igralište i onda se vratiti na peti sat.
Ima li neki igrač kojeg niste mogli proći, koji vam je zadavao velike probleme?
Bilo ih je dosta. Dobro, kad se zaletim, znao sam driblati i suparničke igrače, ali i svoje. Nikica Cukrov, Miloš Hrstić bili su neprelazni. Pa Jovin iz Crvene zvezde, a da ne govorim o Hatuniću iz Partizana. Jednom prilikom napucao me loptom s tri metra. Klasični nokaut. Iznesu me iza Partizanovog gola i liječnik Hamo Hasanbegović pokaže mi prst i pita: "Vidiš li?" Ma kako da ne vidim prst?! Uđem u igru, netko mi doda loptu i krenem ravno prema našim vratima. Srećom, moj suigrač Josip Čilić na šesnaest metara mi uleti klizeći. Sudac mu da žuti karton, a mene iznesu van. Da je Messi igrao u to vrijeme, ne bi na našim travnjacima izdržao ni pola sata. Izudarali bi ga kao vreću. U moje vrijeme kada bi netko nekome slomio nogu, dobio bi žuti karton. Možda bi dobio.
VEZANI ČLANCI:
Jedan od najvećih uspjeha Željezničara bio je polufinale Kupa Uefe 1985. godine.
U četvrtfinalu smo izbacili rumunjsku Craiovu. Poslije te utakmice koju smo dobili s 4:0 u uzvratu, otišao sam u Grčku i nažalost nisam igrao protiv Videotona u polufinalu. Možda sam tu i pogriješio, možda sam trebao ostati. Da stvar bude gora, Radmilo Mihajlović nije igrao zbog žutih kartona. Da smo igrala nas dvojica, izbacili bismo Mađare i igrali bismo finale protiv Reala. Poslije utakmice s Craiovom pohvalio me Ćiro Blažević. Rekao je da u meni vidi igrača 21. stoljeća, igrača koji igra okomito. Nažalost, nisam ga razumio jer nisam znao što znači okomito...
Nikad niste igrali za reprezentaciju bivše Jugoslavije?
Nije bilo teorije uz Šurjaka, Vujovića, Đelmaša, Pašića, Kovačevića, Šećerbegovića...
Iz Željezničara ste nogometni put nastavili u Grčkoj.
Prvo sam otišao u Egaleo. Tamo sam proveo šest mjeseci i onda otišao u Aris, gdje sam ostao dvije godine, i onda u PAOK-u godinu dana. U Arisu sam igrao fenomenalno. Znaš kako su govorili tada? Zeus, Nikos Galis pa Nikola Nikić. I voljeli su me. Dobio sam dvoje djece u Grčkoj, rođena su u istoj godini, a nisu blizanci. To samo ja mogu. Sjećam se jedne utakmice. Mi smo izgubili, a navijači ne praštaju poraze. Tada je sa mnom u klubu bio Dika Stojanović. I sljedeći dan mi na stadionu, a navijači preskoče ogradu i prekinu trening, krenuli nas ganjati po travnjaku. Utrnuo sam od straha. I sakrijem se Diki Stojanoviću iza nogu, u njemu je bilo dva metra. Međutim, oni dođu do nas i kažu da samo nas dvojicu neće dirati i da nama ne smije nitko ništa jer smo najbolji. Eto koliko su nas poštovali.
Jeste li u četiri godine naučili grčki jezik?
Jesam, deset riječi, Uglavnom sam se sporazumijevao rukama i nogama. Ma, težak jezik, tko bi to naučio.
Nakon nekoliko godina u Grčkoj vratili ste se u Želju...
Došao sam u klub, a ono sve neki klinci – Suvad Katana, Amar Osim, Rade Bogdanović, Simo Krunić... Gdje god smo igrali, ljudi su mi skandirali i prihvatili me.
U međuvremenu ste odslužili i vojni rok?
JNA sam služio u Beogradu. Bio sam desetar. Bila je jedna situacija u mojoj jedinici oko Nove godine. Naravno, svi su se gurali da idu kući za praznike. Dosadilo to našem komandantu, postrojio nas i pitao tko želi ostati u kasarni i biti dežurni za Novu godinu. Samo sam se ja javio... I tako sam dežurao. Ali, taj potez mi je dobro došao jer sam poslije dobio dvadeset dana odsustva kada sam se trebao ženiti.
VIDEO Bjelica otkrio nepoznate detalje o transferu Oršića: 'Stav Southamptona je bio tvrd'
drug Tito - jedini veci ratni zlocinac od slobe milosevica i karadzica