Nakon dodjele Državnih nagrada za sport "Franjo Bučar" s trojicom umirovljenih hrvatskih sportskih asova popričali smo o večerašnjoj polufinalnoj utakmici Svjetskog nogometnog prvenstva između Hrvatske i Argentine.
Zanimljivo je kako polufinala najvećih sportskih natjecanja doživljava čovjek koji ih je igrao, olimpijski vaterpolski pobjednik iz Londona Josip Pavić.
- Meni je polufinale bilo najlakše igrati jer sam znao da imamo još jednu priliku za medalju. A najteži je četvrtfinale u kojem ako izgubiš nema druge prilike.
Savjetnik ministrice sporta, Pavić je voljan slaviti nogometaše već samo za plasman među četiri završne reprezentacije, čak i ako ne bude medalje.
- Nogometašima kapa do poda, zahvalnost za sve što su napravili za ugled Hrvatske. Ne možemo im nikad vratiti koliko su oni učinili za nas.
Još jedan olimpijski pobjedni, ali onaj rukometni, ima ponešto drugačiji pogled na polufinale.
- Svima jest u glavi da nakon polufinala postoji još jedna prilika, no svejedno je to veliko opterećenje, jer svi sportaši žive za finala. Po meni je ovo najgora utakmica na Svjetskom prvenstvu jer ako ju izgubiš tek naknadno, dva-tri sata kasnije, postaneš svjestan kakvu su priliku propustio. I zato će to i za naše dečke biti veliko opterećenje no naviknuli su oni na to - kazuje zlatni rukometni vratar iz Atene 2004. koji je poželio kazati još ponešto povrh našeg anketnog pitanja:
- Čitam neke članke na temu kako bi bilo nepravedno da igrači poput Ronalda i Messija ne osvoje svjetski naslov jer privode kraju svoje velike karijere. Neću biti prost no reći ću da se i našem Luki približava kraj karijere a on dolazi iz najmanje zemlje i ima najmanji lobi iza sebe pa svjetsko zlato više zaslužuje.
Baš kao i Pavić i Šola, i bivši europski gimnastički prvak Marijo Možnik, domet nogometaša smatra spektakularnim:
- Meni je to nestvarno. Ne samo ovo koliko daleko su dogurali nogometaši nego i uspjesi drugih hrvatskih sportaša. Nas je u Hrvatskoj sve manje, a s time nam se smanjuje i bazen talenata, a i dalje održavamo kontinutet velikih rezultata. Očito je da na ovim prostorima postoji još nešto osim prostorima. Možda naglašena želja za dokazivanjem.
Možemo li reći da sportaši iz malih zemalja imaju možda i snažnije motive?
- Možda. Ne kaže se bezveze da uspjehe najviše postižu "gladni" sportaši. Osim toga i mi smo kao država prošli sve i svašta u našoj bliskoj povijesti pa vjerojatno i toj ima utjecaja na naboj s kojim nastupaju naši sportaši. A oni silno žele da se njima u čast svira hrvatska himna. No, nitko još točno nije objasnio zašto smo tako uspješni a i pitanje da li će itko ikada i uspjeti.
Aktualnog predsjednika Hrvatskog gimnastičkog saveza nogometaši su dojmili sljedećim:
- Oduševili su me svojom borbenošću, bore se do samog kraja. Ne samo na ovom nego i na prošlom Svjetskom prvenstvu naši su nogometaši više puta bili jednom nogom i pol izvan natjecanja i onda bi se izvukli. Oni se nikog ne pribojavaju, igraju s puno samopuzdanja.
