Šesta godina, po svemu sudeći, trebala bi biti njegova zadnja u Dinamu. Danija Olma (21) sigurno nećemo samo pamtiti kao silno talentiranog igrača već i dečka koji po svim ostalim karakteristikama, ponajprije po osobnosti, zaslužuje čistu desetku.
Skroman, samozatajan, simpatičan i susretljiv, ne ostavlja dojam mladog igrača kojeg vabi cijela nogometna Europa. Osvojit će vas nenametljivošću, a djeluje potpuno mirno.
Iako je svima jasno da zadnjih tjedana prolazi kroz iznimno turbulentno razdoblje. Najvredniji maksimirski eksponat, kojega u klubu procjenjuju na četrdesetak milijuna eura, još čeka transfer. Stvari su negdje zapele na relaciji s potencijalnim kupcima. A kako se razvija ta priča, pitali smo njegova oca Miguela.
– Priča o Danijevu transferu nije jednostavna... – počeo je Miguel.
U kojem smislu?
– Dinamo je postavio visoku cijenu i to uvjetuje broj ponuda. Razgovarao sam s mnogim potencijalnim kupcima, no većina klubova ne može toliko platiti.
Zbog toga mnoge momčadi jednostavno ne žele niti mogu započeti pregovore s Dinamom jer je cijena previsoka. Znaju da nije lako pregovarati s Dinamom. Najprije se moraju dogovoriti klubovi, a onda bi eventualno uslijedili dogovori s Danijem. Dok se ne ostvare određeni preduvjeti, mi ništa ne možemo napraviti.
Dakle, Dani ostaje u Dinamu?
– Ne znamo što će se dogoditi, ostalo je još malo vremena do kraja prijelaznog roka. No, Dani želi otići i na tome radimo.
Koja je istina o broju klubova koji su se spominjali zadnjih tjedana?
– Bilo je mnogo klubova u igri. No, ti klubovi nisu stupili u kontakt s Dinamom. Ne znam zašto... – kaže Miguel.
Jasno je, zbog visoke odštete... Jeste li razgovarali sa Zdravkom Mamićem?
– Nisam razgovarao s Mamićem – rekao je Miguel kao da ne želi govoriti o toj temi.
Koja bi bila realna cijena za Danija?
– Cijena od 40 milijuna eura nije realna za nekog igrača u HNL-u.
I uistinu, da igra u nekoj od liga petice ili primjerice u Portugalu, možda bismo mogli razgovarati o toj cijeni. Da je možda bio u Portu ili Benfici, možda bi Miguel radio i na većem transferu od tih 40 mlijuna eura. Možda onda sada ne bismo pričali o transferu Joaa Felixa, nego o transferu Danija Olma.
Gdje bi Dani najradije?
– Nije važna liga, već klub koji ima projekt identičan kakav je Dinamo imao s Danijem kada je dolazio iz Barcelone u Zagreb.
No, taj put nije bio nimalo lagan.
– Da se razumijemo, mi smo sretni i zadovoljni u Dinamu. No, kada smo došli, prve dvije godine, Dani nije igrao u ligi, kupu i Ligi prvaka. Nije mi jasno zašto jer je igrao u Barceloni. Ne znam što se događalo u te prve dvije godine. Sada su svi sretni, sada je sve lijepo i dobro.
Igre na najvišoj razini
Osjetili smo ironiju u glasu Olma starijeg. Dobro, možda će novi ugovor biti Danijeva satisfakcija?
– Prije svega želim naglasiti da Dani jako voli Dinamo. Sada mu nude novi ugovor, a zašto to nisu napravili prije dvije-tri godine? Sada je prekasno za to. Igrača moraš cijeniti cijelo vrijeme, a ne samo kada on odluči da će otići. Već tri godine igra na vrhunskoj razini, među najboljima, ali nije među šest-sedam najbolje plaćenih igrača u momčadi.
A želite od njega napraviti najbolje plaćenog igrača u povijesti kluba. Pitam ja vas, tko je najbolji igrač Dinama? Dani? Ako je netko najbolji, valjda mora biti i najbolje plaćen. I ne govorim to kao otac. U Dinamu kažu da je najbolji, a ne plaćaju ga niti tako tretiraju. Ne razumijem to. Dani nikada u Dinamo nije došao zbog novca.
Pogledajte sve klubove u svijetu, primjere Ronalda ili Messija, koji su najbolji u svojim momčadima. Oni su i najbolje plaćeni, to je normalno svuda. Ne uspoređujem Danija s njima, samo uzimam kao primjer. Dani ne želi ništa osim onoga što nije zaslužio igrama na terenu – gotovo u dahu rekao je Miguel.
Stvari očito nisu tako ružičaste i Dani će, po svemu sudeći, ove godine napustiti Maksimir.
Iza njega je najbolja godina otkako je došao u Hrvatsku, nakon osvajanja naslova s Dinamom i europskog naslova s mladom španjolskom reprezentacijom.
– Zadnje tri godine igra sve bolje, na najvišoj razini, iako je među mlađim igračima u momčadi. Njegova najveća snaga je mentalni kapacitet. To je pokazao i odlukom da ode iz Barcelone. Da biste to napravili, morate biti ludo hrabri ili ludi.
Kada gledate iz ove perspektive, očito ste pogodili?
– Tada su mi ljudi iz nogometnog svijeta govorili su da ću uništiti karijeru svog sina. Danas ti isti kažu kako je to bio genijalan potez. Sretni smo kako se priča na kraju razvila, sve je ispalo sjajno.
Prisjetio se kako je došlo do kontakta s Dinamom.
– Andy Bara jedan je od najvažnijih ljudi što je Dani došao u Dinamo. On je uspostavio prvi kontakt. Imali smo ponude iz Engleske. Zdravko Mamić mi je rekao: “Mi nismo Barcelona, niti se možemo natjecati s Englezima u financijskom smislu...”
Obećao mi je da će se brzo nametnuti u prvoj momčadi i da će brzo sazrijevati kroz seniorski nogomet na ozbiljnoj razini. Tada je na mene ostavio dojam poslovnog čovjeka koji jako dobro poznaje relacije u nogometnom svijetu. Jedino obećanje koje mi Mamić nije ispunio, jest ono da Dani nije debitirao u Ligi prvaka. Neki su igrali prije njega, mlađi od Danija. Pitao sam u klubu zašto su to napravili. Nisu znali što će mi odgovoriti.
Daje li Miguel, kao nogometni trener, savjete sinu Daniju?
– Pričamo, sluša me uvijek i prihvaća savjete. Naravno, stalno analiziramo nogomet. No, ne razgovaramo o tome što radi trener ili Danijevi suigrači.
Kako gleda na teoriju, koliko god nerealna bila, po kojoj se njegova sina povezuje s mogućnošću nastupa za hrvatsku reprezentaciju?
– Dani je počašćen što ga se spominje u tom kontekstu. Hrvatska je naš drugi dom, no Dani je Španjolac i zanima ga španjolska reprezentacija.
Počeo igrati s dvije godine
S koliko godina je ocijenio da njegov sin Dani ima nogometni gen?
– Dvije godine starijeg sina Carlosa, kao četverogodišnjaka vodio sam na treninge, a Dani je plakao da želi igrati s njim u momčadi. Tako je počela njegova priča. Imam fotografije iz tog doba. Lopta je bila veća od njega. Prije je počeo igrati nogomet nego govoriti. S tri godine već se natjecao s djecom od pet godina.
To su nogometni standardi u španjolskim nogometnim školama već neko vrijeme. Djeca već s četiri godine počinju igrati u klubovima, a s pet su za klince organizirana natjecanja – pojašnjava Miguel.
Terrasa je ime kluba u kojem je Dani napravio prve nogometne korake, uz rame dvije godine starijeg brata Carlosa koji je prije nekoliko dana potpisao profesionalni ugovor s Dinamom. Carlos, kao i Dani, vezni je igrač. Igrao je u Španjolskoj u trećoj ligi. Vrlo brzo postalo je jasno da je mali Dani predodređen za malo veće dosege. Zato je vrlo brzo privukao pažnju velike Barcelone.
– Šest godina trenirao je u najboljem nogometnom sustavu na svijetu. Naučili su ga nogometu, ali nisu od njega stvorili samo dobrog igrača nego i dobrog čovjeka.
Jesu li se braća natjecala međusobno?
– Ne, zato što je Carlos brata Danija stalno slao na mjesto golmana – kaže smiješeći se Miguel.
Znači, Olmovi bi mogli igrati u Dinamu zajedno?
– Bilo bi to lijepo...
Je li to sada novi Olmo-projekt u Dinamu?
– S obzirom na to da će Dani otići iz Dinama, nije htio prekinuti veze sa Zagrebom i maksimirskim klubom. Zajedno smo zaključili da bi bilo zgodno da Carlos dođe u Dinamo. Siguran sam da ovdje može napredovati i pokazati da je dovoljno dobar za tu razinu.
Može li Danijev autoritet pomoći starijem bratu da se lakše nametne u Dinamu? Pitanje je to oko kojeg smo dugo raspravljali. Miguelu nije bilo jasno što to točno znači.
– Pitate me hoće li Dani pritiskati nekoga da mu brat igra u Dinamu? – uzvratio je pitanjem Miguel.
– Ne mislim na tu vrstu pomoći. Ali sigurno će mu u prilog ići to što mu je brat jedan od najboljih igrača koji su igrali u Dinamu zadnjih godina. Sigurno će i Carlosa mediji malo drukčije tretirati, pa i treneri. Imat će određene kredite.
– Carlos će igrati ako zasluži i ako trener procijeni da je dobar... Ja tako mislim, ali... – nastavio je Miguel.
Poklon hajdukovcu
Ali, dobrodošli u Hrvatsku.
– Hvala... – kazao je Miguel na hrvatskom i nasmijao se.
Nešto manje od pola sata nakon našeg intervjua, u društvo su stigli “Olmići”, kako je zgodno Dani nazvao sebe i brata Carlosa. Za susjednim stolom sjedilo je ozbiljno društvo u kojem je bilo i navijača Hajduka.
Damir je zamolio Danijev autogram za svog sina Grgura. Dinamov veznjak, naravno, ispunio mu je želju, a Damir se zahvalio i Miguelu.
– Moj sin obožava Danija i Modrića. Kada zabije gol, kaže da je on Dani Olmo. Ako moj sin želi biti kao Dani, ja želim biti otac kao Miguel. Hvala vam što ste odabrali Hrvatsku i Dinamo – kazao je Damir i ručkom počastio okupljeno društvo.
Najstariji Olmo hitro je reagirao i na mobitel nazvao Danija, koji je već bio otišao, koji se zahvalio Damiru. Ugodni razgovor trajao je nekoliko minuta. Ovih dana osmogodišnjem Grguru mogao bi stići i Olmov dres...
Toliko je ljudi napustilo državu u zadnjih 6 godina ali ni jedan novinar sa večernjeg. Pitam se zašto?