Nakon olujne noći za volanom na cesti od Opatije do Zagreba, gdje sam pratio pretkvalifikacijsku utakmicu košarkaške reprezentacije, probudila me sljedeća poruka:
– Jutros mi je umro tata.
Poruku mi je poslao Krešimir Novosel, jedan od dvojice sinova legendarnog Mirka Novosela, najvećeg košarkaškog trenera kojeg smo imali. Počasnik dviju košarkaških Kuća slavnih, one američke u Springfieldu i Fibine u Madridu.
No, nije Mirko bio samo Krešin i otac brata mu Vladimira. Mirko je imao puno košarkaških sinova, onih čije karijere ne bi bile tako blistave da nisu dopale u njegove zanatske ruke. Uostalom, on je i otac Cibone, kluba koji će postati dvostrukim prvakom Europe i postati sinonim za košarku daleko izvan hrvatskih granica.
A kada netko takav ode, uvijek se pitate jesmo li svu njegovu mudrost dovoljno iskoristili. Premda sam više puta s njim radio biografske, životne intervjue, evo proganja me žal što nisam napravio barem još jedan. Što se još jednom nisam spustio s njim u podrumsku prostoriju njegove zgrade u kojoj je namjestio privatni muzej, pravu riznicu košarkaške povijesti, i slušao njegove priče. I bez obzira na to što sam neke od njih čuo više puta, većinom su bile jako poučne.
Još od vremena pokojnog Zlatka Maćešića, Mirko je imao povjerenje u košarkaške novinare Večernjaka, čiji je bio i pretplatnik. I zato je uvijek govorio: "Kad god nešto trebaš, slobodno nazovi."
I nazivao sam ja tako gospodina Mirka, i on bi uvijek uzvratio propušteni poziv, sve do jedne situacije iz svibnja. Tada sam radio tekstove za specijal o Draženu Petroviću i Mirko se više nije javljao. Shvatio sam da se polako gasi i nisam htio insistirati na novim izjavama o staroj temi – trenersko upravljanje genijalcem kakav je bio Dražen – o kojoj smo ionako puno puta razgovarali.
Tada sam se nekako pomirio s tim da će jednog dana stići i tužna vijest na kakvu nikad niste spremni ma koliko bili svjesni da se ona sprema. Gospon Mirko, neka vam je laka hrvatska gruda. •
Počivaj u miru legendo!