Tijekom predstavljanja knjige "Zlatni zaveslaji braće Sinković" imali smo priliku susresti i bivšeg veslačkog olimpijca izv. prof. prim. sr. sc. Tomislava Smoljanovića, danas uglednog ortopeda koji za sebe kaže da najviše radi artroskopiju i endoprotetiku kukova. Da bi to danas radio na ekspertnoj razini, prestao je veslati prilično rano.
– Prestao sam veslati s 26 godina jer onda sam bio znanstveni novak i to kod mog mentora akademika Marka Pećine, koji je isto bio vrhunski veslač. Ako želite ostvariti vrhunce u operacijskoj karijeri, to isto morate trenirati. Kažu da milje stvaraju šampione, kako na veslačkoj stazi tako i u operacijskoj sali. Kako sam ja do tada ostvario sve svoje sportske snove, i više od onoga što sam se usudio sanjati, s olimpijskom i svjetskom medaljom, u tom trenutku sam procijenio da je to pravi čas da jednu karijeru privedem kraju i započnem novu utrku u svom životu.
Za nekoga tko je, u osmercu, osvojio olimpijsku broncu i svjetsko srebro, to nije bila laka odluka.
– Tu je bio dosta izražen sportski PTSP. Godinama nisam mogao prići Jarunu, a da me to ne dirne jer sam u jednu ruku osjećao da ja još uvijek pripadam tom svijetu. No, vi kada ne trenirate tjedan dana vama treba mjesec dana da se vratite tamo gdje ste bili prije tih tjedan dana. Tijelo jako brzo gubi i zato je teško, kada se napravi velika pauza, vratiti se na vrhunsku razinu.
Osmerac čiji je Smoljanović bio član bio je jako uspješan.
– Na Olimpijskim igrama smo bili treći, na Svjetskom prvenstvu drugi. Unatoč tome što sam bio znanstveni novak, bio sam jedan od jačih u tom osmercu, a bilo je to tjelesno talentiranijih veslača od mene. A to je bio samo znak da bi neki trebali ozbiljnije shvatiti svoje sportske obveze, a mene je, s druge strane, čekao ozbiljan posao. Čak i unatoč tome što sam prestao s 26 godina i što sam se prebacio u profesiju u kojoj također imate adrenalin, kao u sportu, taj prijelaz nije bio jednostavan. Jer, ja sam s jedne vrhunske razine prijeći na početničku razinu, ali to nije bila tako velika razlika. No, ako netko s 36 godina završi sportsku karijeru i onda krene i započne ondje gdje je njegov naraštaj bio prije 15 godina, onda je to jako teško. I zato podržavam sve inicijative koju imaju HOO i nacionalni sportski savezi kako bi napravili tu tranziciju iz vrhunske sportske karijere u novi život.
Jesu li Sinkovići pomalo nestvarni?
– Jedan od najboljih veslača svih vremena jest sir Steven Redgrave koji je, zahvaljujući i sjajnim uvjetima, osvojio olimpijsko zlato na petorim Igrama. Da su Valent i Martin, s Damšom i Šainom u Londonu 2012. osvojili zlato, za tri godine u Los Angelesu bi i oni išli na peto zlato. No i Sinkovići imaju sve bolje uvjete i zato mi možemo očekivati da još jednom zabljesnu, ako budu imali kvalitetnu potporu od suveslača. Jer, kada biologija čini svoje, onda se snaga dobije u zajedništvu. Mi imamo kvalitetnih mladih veslača i ako se sve posloži, to bi mogla biti još jedna vrhunska priča hrvatskog veslanja.
S obzirom na to da je doktor Smoljanović vrlo poznati ortoped, je li on na svom radnom mjestu (u Klinici za ortopediju KBC Zagreb na Šalati) ili možda u dijelu privatne prakse (Poliklinika Ortohem) imao braću kao pacijente?
– To je liječnička tajna, ali recimo da se mi družimo. U mom doktoratu sam radio istraživanje vrhunskih veslača i našli smo da za seniore, koji tijekom sezone zadobiju ozljedu zbog koje ne mogu trenirati četiri tjedna ili više, ako oni uspiju doći na Svjetsko prvenstvo, takvi imaju veće izglede osvojiti medalju. A kako naš Valent učestalo ima problem prijeloma zamora rebra, zbog kojih mora pauzirati po šest tjedana ili više, čim on ima stres-frakturu, mi znamo – bit će nova medalja.
U čemu je tajna braće Sinković?
– Imaju izvrsna tijela koja dovoljno čuvaju i paze i imaju trenera koji ih zna dovesti do crvenog a da ne izgore. S njihovim obiteljima koje ih čine zadovoljnima i smirenima mogu iz godine u godinu ponavljati vrhunske rezultate. Da nema bilo čega od toga, da oni nisu takav kapacitet, da nemaju takvog trenera i takvo okruženje u kojem rade i žive, to bi se već odavno raspalo. I zato imamo razloga vjerovati da oni nas mogu iznimno ugodno iznenaditi.
Kako netko tko je vrhunski ortoped, pri tome i bivši vrhunski sportaš, tumači dugovječnost Valentovu i Martinovu dugovječnost i nepresušnu ambicioznost.
– Uvijek treba imati ciljeve. Tek ako ciljate visoko nešto ostvarite. Ako im tijelo izdrži i mi ih uspijemo servisirati da oni to odrade, to može uspjeti. S druge strane, tijela imaju svoju biološku pravilnost i ne bi bilo začuđujuće da održavanje njihovih motora bude malo složenije no što je bilo do sada.
Znači li to da je bio pametan potez otići u veću posadu, u četverac, i priključiti braću Lončarić?
– Ako u većoj posadi imate suveslače koji dijele vaš pristup radu, onda će to biti dobro. Nije dobro ako Sinkovići budu ti koji će gurati a da drugi misle kako se mogu šlepati na račun njih. E to u veslanju ne ide. Posada je jaka koliko je jaka najslabija karika u čamcu.
Sami Sinkovići kazali su da bi voljeli da njihova ostavština budu poboljšani uvjeti za veslačke naraštaje koji dolaze pa tako i veslački centar na Peruči.
– Njihova ostavština je neprocjenjiva i oni će sigurno motivirati mlađe kategorije veslača. A ovo što je rekao mlađi Sinković, kada bi se mogao napraviti taj veslački kamp na Perući bilo bi sjajno. Jer, ondje imate bazen visokih i kršnih dinaroidnih muškaraca pa bi tome kampu gravitirali i mladi iz cijelo cetinskog kraja i tu bi mogli imati jaki veslački klub s ogromnim potencijalom. Prilika stvara sve i ako ta djeca imaju mogućnost veslati, onda možemo puno više očekivati. Ako bismo napravili takvo što, ako bi Peruća bila ostavština Sinkovića, to bi bio velik dobitak za veslački sport i cijelu Dalmatinsku zagoru.
