Ne treba im poseban povod da se okupe, ali ovaj puta razloga je bilo. I nije to bilo obilježavanje nečijeg rođendana, trijumfa koji se pamti, a kojih nije bilo malo. Ovaj puta nešto je to sasvim posebno, usudili bismo se reći rijetko i u širim nogometnim razmjerima. Često će se, govoreći o Dinamu, isticati kako najveći hrvatski nogometni klub ima milijun navijača. U tolikom broju ima i onih sasvim posebnih, s osobitom lojalnošću. Josip Malogorski (75) (na slici u plavom sakou) ove je Nove godine navršio točno 60 godina od učlanjenja u maksimirski klub...
U iskaznici, onoj s povijesnim grbom pod kojim je osvojen Kup velesajamskih gradova, stoji tintom ispisanim pisanim slovima: Josip Malogorski, 1. siječnja 1954. Teško se može zamisliti bolji povod za okupljanje na tradicionalnom mjestu, pizzeriji Gentleman Belinovih, piše tjednik Max!.
Zapamtio Alexa Fergusona
– Učlanio sam se s prvim novcem koji sam zaradio kao šegrt. Tada sam imao 15 godina – prisjetio se 75-godišnji Jožica i dodao: – Nije bilo nikakve dvojbe da ću ispuniti svoju želju, pa u obitelji apsolutno svi navijamo za Dinamo. A i bilo je to vrijeme kada se u klub učlanjivalo masovno.
Gospodin Malogorski, inače iz zagrebačke Dubrave, redovito je išao i na gostovanja, što je tada bila rijetkost.
– Na utakmicu protiv Zvezde u Beogradu 1958. otišli smo nas trojica. Bili smo jedini dinamovci na stadionu. Tek poslije složila se klapa pa su na gostovanja išla jedan-dva automobila – ponosno će Josip.
Nije trebalo dugo da ga zapaze i igrači. Veliki Draža Jerković teško je mogao vjerovati da im netko maše, jednostavno je zanijemio kad ih je vidio ispred hotela Moskva u Beogradu gdje je Dinamo odsjeo. Bilo je to vrijeme drukčije od danas, vrijeme bliskosti igrača i navijača. Kao posebnu posvetu igračima kluba za koji ne prestaje navijati Josip Malogorski donio je rijetku fotografiju: Rudi Belin, Mladen Ramljak, Draža Jerković i Josip Malogorski koji drži Kup velesajamskih gradova.
– Da bih otišao u Dunfermline, podigao sam kredit. Za Dunfermline je igrao Alex Ferguson i zabio nam dva gola, pokopao nas je. Inače ga smatram jednim od boljih igrača koje sam gledao protiv Dinama, ali Pele je ostavio ipak najbolji dojam, a onda Eusébio. Teško je opisati kakva su to slavlja bila nakon Dinamovih pobjeda, pogotovo poslije prolaska Eintrachta, a onda i nakon osvajanja tog Kupa – prisjeća se Josip Malogorski.
Što se Dinamovih igrača tiče, neće gospodin Jožica nikoga izdvajati.
– Da nekoga ne uvrijedim, pa tko ih sve ne bi volio. Ipak, generacija 1967. najveća je, nakon nje 1982. A Zebec je nedvojbeno najveći trener kojega je Dinamo imao.
Prvi na gostovanjima
Dinamovi igrači tada su bili gospoda.
– Uvijek kada su gostovali u Beogradu, ponašali su se uzorno, odsjedali su u hotelu Palace, pojavljivali se besprijekorno obučeni, da se zna da su u grad stigla zagrebačka gospoda. U to doba, kada bi Jelačić placem prošetali Belin ili Braun, nije bilo ni starog ni mladog koji se za njima nije okrenuo, oni su bili naš ponos. Bili smo sretni ako bi se našli u istom tramvaju s nekim od igrača – priča.
Potvrdit će kako su beogradska gostovanja bila lakša od gostovanja u provinciji iako nije uvijek sve prolazilo na miru.
– Sjećam se kada je protiv Zvezde teško ozlijeđen Kostić. Suknula je prava bujica uvreda, pa i: "Ustaše, ustaše!" – govori nam i ističe da je bio i na zadnjoj beogradskoj utakmici u Jugoslaviji, onoj protiv Partizana.
Ništa od toga nije bilo poput gostovanja u nekadašnjem Titogradu, Nišu i Zenici gdje se Joža skoro i sukobio kad su ga zamijenili za funkcionara Dinama. A Dinamo je za Josipa Malogorskog više od kluba.
– Ipak ne mogu do kraja razumjeti zašto se ne dolazi na utakmice. Pa ne dolazim ja na stadion zbog predsjednika ili bilo koga drugog, nego zbog Dinama. Niti ulica niti ja ne možemo voditi klub. Možeš biti nezadovoljan, ali svojem igraču ne možeš zviždati. A promijenili smo koliki niz predsjednika i trenera – kazao je Malogorski, koji i dalje ide na utakmice.
– Kod nas u obitelji je pet godišnjih karata. Dan kada se ide na utakmicu, poseban je, dođem i 45 minuta prije, i supruga zna ići, nekada čak i na gostovanja. Zovu me Deda, najstariji sam na tribini! – zaključio je Josip Malogorski, navijač sa 60 godina staža u Dinamu.
>> I sa 75 strasno uz Dinamo: Boli me što su navijači razjedinjeni!
Ipak ne mogu do kraja razumjeti zašto se ne dolazi na utakmice. Pa ne dolazim ja na stadion zbog predsjednika ili bilo koga drugog, nego zbog Dinama. Niti ulica niti ja ne možemo voditi klub. Možeš biti nezadovoljan, ali svojem igraču ne možeš zviždati. A promijenili smo koliki niz predsjednika i trenera – kazao je Malogorski. ------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Sad ce komunjare i njega prozvati placenikom ko i Lamzu kad je rekao skoro isto. Gospodine Malogorski zelim vam bar jos toliko godina odlaska na gostovanja i navijanja za najdrazi klub koliko ste imali do sada.