Autorski projekt “Anatomija mačke” Ksenije Zec i Petre Hrašćanec, na glazbu braće Sinkauz, vidjet će premijerna publika večaras u ZKM-u.
- Riječ je o predstavi koja nastavlja naše istraživanje o pokretu, a misao vodilja je na samom početku bila: hajmo razlučiti što je to mačje u pokretima, je li to ono što prepoznajemo na prvi pogled ili su to osnove pokreta koja onda lako možemo pretočiti u ples, objašnjava Petra Hrašćanec, koja ovu predstavu i izvodi. Naglašava pri tome kako je projekt svojevrsni ekstrakt “majčeg”, a ne ples na “sve četiri”.
Obje autorice redaju razne asocijacije koje su već čule oko svog novog naslova, jer nije im ovo prva suradnja, te istovremeno ističu da kazališni kuloari, kao i njihovi prijatelji predstavu već zovu “Žena mačka”, a one ne bježe od te odrednica koju su zadale pop kultura i filmovi i koja je za mnoge prva asocijacija.
Koreografkinja Ksenija Zec, kazališna autorica čije kreacije scenskog pokreta stoje iza brojnih hit naslova u našim kazalištima, između ostalog na ADU predaje scenski pokret, te objašnjava kako je ovdje kroz anatomiju mačke skriveno istraživanje karaktera, ali i psihologije, na što Petra domeće kako je njoj rad na ovoj predstavi izoštrio i glumačku, a ne samo plesačku koncentraciju.
- Kada smo počele raditi shvatila sam da zapravo nikada do sada nisam radila mačku, jer ona je na jedan način presavršena. Kroz tu je savršenost zapravo beskarakterna i zato izuzetno teška za scensku izvedbu, jer lako uljeće u neki stereotip, objašnjava Kseniaj Zec.
I dok su autorice ubzano završavale rad na predstavi, a razgovarale smo nekoliko dana pred premijeru, nismo mogle pobjeći od svojevrsnog procjepa u kojem su se našle. Naime, njihova predstava nastaje u koproduciji Umjetničke organizacije 21:21 i ZKM-a, kazališta koje se nalazi usred prijepora o tome treba li upravo njemu pripojiti Zagrebački plesni centar, što je aktualna namjera Grada Zagreba, kojoj se protivi kompletna plesna scena.
- Vrlo je simptomatično da cijela plesna zajednica visi u zraku. A to je umjetnost koja na našim prostorima ima tradiciju još od prije Drugog svjetskog rata. Naime, između Prvog i Drugog rata u Zagrebu su se otvarale škole suvremenog plesa, tada su se kući vratile koreografkinje koje su se proslavile u Njemačkoj, iz Zagreba su potekli brojni cjenjeni plesni umjetnici... Tada smo, kao i sada, kroz tu umjetnost bili uz bok svijetu. Nakon Drugog svjetskog rata baš su te škole proganjene i zatvarane, jer bili su to ostaci “kapitalističke umjetnosti”. Ili primjeri iz naše suvremenosti: mnogi akteri scene su bili u Domovinskm ratu, a i danas kada negdje u svijetu treba predstavi hrvatsku umjetnost, prvo se šalje nas. Ples nema jezičnih barijera, a naši su uspjesi dokazani doslovno an svim kontinetima. Za renome koji imamo u svijetu dovoljno je reći da je Zagrebački plesni ansambl dobio novac od Europskog vijeća i prije nego što je Hrvatska bila dio EU. Unatoč svemu tome, sada ostajemo bez naše “kuće” u Zagrebu i zapravo je sve ovo jedna potpuno šizofrena situacija, kojoj treba dodati i ono najgore da nitko ne razumije da su upravo kreativne inudstrije te koje u Europi donose novac, a otkako je hrvatske države nitko nikada nije pobrojao koliki smo mi to novac donjeli. Stalno nas se i uporno tretira kao trošak. Naravno, možemo razgovarati o mastodonskim institucijama kao o trošku, o ljudima koji su na plaćama i izvoljevaju... Ali ples to nije. On je važan i ima pravo na život. Umjetnički i svaki drugi život, kaže Ksenija Zec.
Autorice se naravno sjećaju koliko je godina bilo potrebno da Zagreb uopće dobije svoj Plesni centar, za kojeg je tada preuređeno bivše kino Lika u Ilici. Centar je na opće oduševljenje plesne scene otvoren prije sedam godina, a grad Zagreb je u njegovu adaptaciju uložio 36 milijuna kuna i dao Centar na upravljanje Hrvatskom institutu za pokret i ples.
- Sada kada to nije vođeno dobro, a prolazike su godine, sada se shvatilo da model nije dobar: No, umjesto da se problem rješava, dodatno ga se komplicira, kaže Petra Hrašćanec i potvrđuje pretpostavku da je politici bilo najednostavnije ZPC “prikopčati” ZKM-u, jer njega sada vodi ravnateljica sklona plesnoj umjetnosti, Snježana Abramović -Milković.
Kenija Zec na pitanje što je bilo pogrešno u odabranom modelu upravljanja ZPC-a odgovara bez uvijanja:
- Ne može se u jednoj zajednici koja je toliko aktivna i toliko razičita dati sve u ruke jedne osobe. Rezultati tada apsolutno ne mogu biti dobri za cijelu scenu. Mi ne živimo u bogatoj Norveškoj ili Švedskoj, da bi uopće razgovarali o javno-privatnom partnerstvu. Gledajući kontekst u kojem živimo, ja još uvijek mislim da plesna scena mora imati svoju javnu ustanova u kulturi, a ona plaćeni hladni pogon i neke ljude koji rade u njoj, kaže Ksenija Zec i odmah se ograđuje kako je to njeno osobno mišljenje koje neki iz plesne scene ne dijele.
Pri tome odlučno ističe kako i ZKM ima pravo na svoju automomiju, a ne da im se natovari briga o 250 novih subjekata. Pitamo stoga koje je rješenje? O kolikom je novcu riječ? Koliko treba Zagrebačkom plesnom centru da opstane?
- Model najma je doista neodrživ, bilo da se on da jednoj ili pet plesnih institucija. To je ono što govorimo cijelo vrijeme. Na početku je trebalo reći: “Ovo je Centar Hrvatskog instituta za pokret i ples, a ne ovo je Zagrebački plesni centra”, jer bilo je odmah jasno da cijela plesna scena tamo neće naći svoj prostor za rad, objašnjava Petra Hrašćanec i kaže da se sve može jednostavno objasniti upravo na primjeru koprodukcije u kojoj nastaje njihova predstava:
- Mi radimo sa ZKM-om jer oni žele našu predstavu, a mi njihov prostor za probe, scenu na kojoj ćemo igratiu, tehničko osoblje, nekoga tko će prodati ulaznice... da pojednostavimo do kraja. Dakle mi smo ušli u koprodukciju s nekom mašinerijom koja postoji i koja radi, mašinerijom koja se zove kazalište. I to je jedino bitno. Plesna scena mora imati jednu takvu mašineriju, takav resur. I on mora ostati autonoman.
I zaista kada se problem razlomi na te najjednostavnije stavke ispada da ni rješenje nije nemoguće. Ksenija i Petra ističu da bi u tom kontekstu ZPC trebao imati barem tri zaposlena, dok bi mu godišnji prihod uz sadašnjih 350 tisuća kuna (dakle to je novac za tzv. hladni pogon: struja, voda..., ali ne i programe) trebalo još oko 300 tisuća.
U konačnici, kada se sve zbroji, oduzme i podvuče crta: za opstanak plesne scene u Zagrebu, scene koje je i te kako dokazala da zna i može ne samo umjetnički stvarati, već i pronaći novce za svoje programe, treba nam 100 tisuća eura. To je aktualna cijena propasti jedne umjetnosti.
