Every good story has an ending (Svaka lijepa priča ima svoj kraj) – natpis je s jednog od transparenata koji navijači Arsenala guraju pod nos Arsèneu Wengeru unatrag dvije sezone.
A ova priča koja je u listopadu proslavila 20 godina trajanja postala je košmarnom i - iako je usporedba već odavno izlizana - zastrašujuće nalik filmu “Beskrajni dan” sa Billom Murrayem u naslovnoj ulozi u kojem glavni junak iznova proživljava ista 24 sata sve dok napokon ne nauči nešto iz vlastitih pogrešaka. Kod Wengera taj isti dan traje već 12 godina. A iz svojih pogrešaka ništa nije naučio.
Već prije Božića 2016. jasno je kako ni ova sezona neće biti ta u kojoj će Profesor napokon izaći iz začaranog kruga u kojem se vrti skoro već desetljeće i pol! Još jedna sezona bačena je u vjetar.
Bio je kraj listopada, nakon 10. kola Arsenal je bodovno izjednačen na vrhu Premiershipa s Liverpoolom i Manchester Cityjem, dovoljno za euforiju na Emiratesu.
– Vani je džungla u kojoj te svi žele pojesti. Moraš biti oprezan, svaki dan je borba za život. Prošle sezone bili smo drugi, bili smo razočarani, ali izvukli smo pouke i sada želimo biti bolji nego lani – poručio je Wenger u strahu od studenog koji je posljednje četiri sezone bio koban po šampionske ambicije topnika:
– Do kraja studenog znat ćemo nešto više o sebi – govorio je plašeći se déjà vua.
Profesor je, istina, ovaj puta nadmašio sebe. Ali uspio je samo nakratko odgoditi neizbježno, “smrt” nije prevario, dogodio mu se prosinac i dva poraza u dvije utakmice u kojima je Arsenal vodio. “One-nil to the Arsenal“, pjesmu koja je odzvanjala mitskim Highburyjem u vrijeme najveće moći topnika danas pjevaju suparnički navijači. Ali podrugljivo.
Sada samo božićno čudo može vratiti Arsenal u utrku za naslov jer i prije polovice sezone zaostatak za liderom Chelseajem je teško dostižnih devet bodova. Lani u ovo vrijeme Leicester je bježao svega dva. Rasplet je već puno puta do sada viđen, Arsenal će se opet morati tješiti “samo” nastupom u Ligi prvaka.
Dva desetljeća Wenger piše povijest Arsenala, dva desetljeća on nije samo menadžer već i računovođa i “mastermind” klupskog razvoja koji se tvrdoglavo odbija saviti pod težinom vremena. On je Arsenal! Za to vrijeme, Real iz Madrida promijenio je 21 trenera, Chelsea 16, Barcelona 13, Bayern 12, Liverpool osam, a Manchester United četiri. Dinamo je u tih Wengerovih dva desetljeća među topnicima 33 puta rotirao trenere na klupi, a Hajduk čak 39!
Problem je što je sve najbolje od Wengerovih 20 godina napisano u prvih osam u kojima je osvojeno čak 11 trofeja uključujući i tri naslova prvaka. U idućih 12 bio je pri vrhu, ali više nikada na vrhu, osvojena su svega četiri kup trofeja i čak šest četvrtih mjesta.
– Wenger je jedini trener kojem su dozvoljeni neuspjesi – otrovno ga je ugrizao Josè Mourinho.
Nastupi u Ligi prvaka – a topnici su 19 godina zaredom, više nego i jedan drugi engleski klub, među europskom nogometnom kremom – nije nešto što se kod navijača računa. Svjestan je toga i sam Wenger:
– Kad jedete kavijar svaki dan, teško je vratiti se kobasicama – kazao je.
Sjećanje na slavnu generaciju iz sezone 2003./2004., The Invincibles (Nepobjedive), koja je osvojila naslov prvaka bez poraza odavno je izblijedjelo i više ga ne abolira. A tada su se Wengeru divili svi. Tadašnji potpredsjednik Arsenala David Dein Wengera je nazvao čudotvorcem.
– Otkako je došao, gledamo nogomet s drugog planeta – rekao je Dein, a legendarni Brian Clough, čovjek koji je napravio čudo s Nottingham Forestom i dva puta osvajao Europu, bio je još rječitiji:
– Arsenal miluje nogomet kako sam ja nekad u snovima milovao Marylin Monroe – rekao je.
Wenger je jednom rekao kako cilj svega u životu treba biti da se to radi toliko dobro da postane umjetnost. “Nepobjedivi” su njegova su umjetnost, remek-djelo Wengerova trenerskog opusa. Mitskih 26-12-0 (omjer pobjeda, remija i poraza) generacije Henryja, Bergkampa, Vieire, Pirèsa..., prve koja je na Otoku osvojila titulu bez poraza još od 19. stoljeća, zauvijek će ostati zapisani u povijesti nogometa, ali više ne mogu osigurati ljubav navijača.
Wenger na tribinama više ne vidi potporu, već otvoreni revolt. Više ne čuje stihove “There’s only one Arsène Wenger!” koje su navijači zborno pjevali, već ultimativne zahtjeve za odlaskom. Kada se osvrne na tribine, više ne gleda u poruke “In Arsène we trust” i “Arsène knows”, već transparente kojima se zaziva njegov odlazak poput “Thanks For The Memories But It’s Time To Say Goodbye” (Hvala na uspomenama, ali vrijeme je za zbogom) ili “Arsenal FC not Arsène FC”.
Ne uspije li ove sezone, Wenger vjerojatno više neće moći reći: “This time next year.” Profesoru ugovor završava u lipnju, mnogi se nadaju kako će mu ovo biti posljednja sezona na Emiratesu, a drugi se brinu što sutra, strahujući od sudbine Manchester Uniteda koji besciljno luta i četiri godine od odlaska sir Alexa Fergusona.
Pogotovo jer Arsenal već ima loših iskustava nakon što su između dvije velike trenerske dinastije u samo godinu i pol dana, između veljače 1995. kada je odstupio George Graham (s kojim su u 11 sezona osvojili sedam trofeja uključujući i dva naslova prvaka te tadašnji Kup pobjednika kupova) i listopada 1996. kada je na klupu sjeo Wenger, promijenili čak četvoricu trenera!
Olakšanje i strah, miks oprečnih emocija, upravo ono što je svaki navijač Arsenala prethodna dva desetljeća doživljavao pod Profesorom. Možda više ne osvoji ni jedan trofej, ali Arsène Wenger ostavio je Arsenalu 15 pokala, ostavio je Emirates, zbog čije izgradnje i danas dva puta vrti svaku funtu koju kani potrošiti.
A kada je došao s novinskih naslovnica su vrištali naslovi “Arsène who?”, a igrači su mu se iza leđa rugali posprdno ga oslovljavajući “Inspector Clouseau”. Every good story has an ending...
Dobar clanak....